(...) Pučki pjesnici–pivaoci bili su u stalnomu doticaju sa životnim razinama vremena, pa će i svoje kulturno i idejno u odgovarajućemu stihu pjevati, a u opjevano se oglédati. Ovi pučki neznanci bili su glasni kroničari i tihi proroci o budućemu gdje će se jednom razabirati jeka ovih, a bivših pjevnih zanosa. Zato, i u ovim napjevima koje slušate, bdije i sanja ovaj puk dalmatinski. Pjevanje započinje najčešće vodeći glas, tenor, koji određuje visinu, tonalitet pjeva, pa prihvaćaju drugi glasovi tvo reći tercno dvoglasje, a potom nastupaju ostali, dublji glasovi, spontano čineći troglasje, i mjestimično, u pravilu, u posljednjem akordu, četvero glasje. (...)
(Lj. Stipišić Delmata,
iz vlastitih zapisa)