(...) Vjerojatno je cijeli svijet ponajviše otvorena zagonetka u simbolima i brojevima, pa tako čovjek sebe dijelom drži i odgonetkom te otvorene zagonetke; dakako, ukoliko zaište uroniti u kronologiju pohranjena Iskona koji se u njemu projicira kao naslućena brojena Riječ. Je li ovaj tihi nauk može postati i ono što je od sebe dozvolio izmoliti: protega moći, da s navodno mrtvih platana dodirne bolnoga, učini dobrohotnosti i izvan rubova ovih ovješenih posrednih spoznaja (neovisnih o likovnomu), da bi smisao stopio s potrebama potrebnih koje bi nadilazile računalo navika gledanja; kako bi taj čovjek uronio u moguće spasensko vrijeme: sebe sa sobom u subratimstvu s Bićem slike. Čini se, da je on tu zakračunat još od pradavnine kroz praelemente i zemlje i vode i ulja i vatre; stoga, nazočnost broja četiri sadrži i donosi i godišnja doba, i strane svijeta, i slikâ, i križa, i vjetra, i četiri mora, i mjesečeve mijene, i četiri evanđelja, i jahača apokalipse, ta četiri elementa koja su ovdje ugrađena uz rubove Mukâ, ovih Bića koja nemaju rubove okvira kako bi se širili u prostor do subraće ljudi. Stoga, ovdje ne bi smjelo biti samo ono usamljeno artističko; htjelo se preko iskonskih moći suučestvovati s duhovnom rodbinom, ne onima moćima pričavljenima o čavlu, već ovješenima o stalku, toj materničnoj posteljici, kako Bićâ slikâ ne bi iz dana u dan postajala navike očima, odložene o povijest čavla; ne, ovdje ona hoće suučestvovati, djelovati dobrohotno, dapače, Biće slike hoće se stopiti u svetosti prostora sa subraćom po ludosti muke i po naslućenoj mudrosti u toj svetoj ludosti ovdje iskonskim elementima objedinjeni. (...)
(Iz slikarskog rada 11,6 mb)