Dramatična izmjena nacionalne i socijalne strukture grada

Koliko je god bio visok uzlet zadarske fotografije do Prvoga svjetskog rata, još je dublji njezin pad među dvama svjetskim ratovima. U dvadesetim godinama prošloga stoljeća, kada je svijet ponovno otkrivao fotografiju, kada se stvarao pojam moderne fotografske prakse i suvremenoga fotografskoga standarda (međunarodna izložba Film und Foto, Stuttgart, 1929), Zadar nije zabilježio ni jedno fotografsko ime ili fotografski događaj prispodobiv veličini Tomasa Burata ili Ćirila Ivekovića.
 
Glavni grad austrijske krunovine Dalmacije koja je punih 105 godina bila sastavnim dijelom svjetske velesile, preko noći je postao izoliranim prekomorskim posjedom Kraljevine Italije, odvojenim ne samo od Beča, Zagreba i srednje Europe, već i od svojega neposrednoga prirodnoga i nacionalnog okruženja. Bila je to, sjeća se Enzo Betizza, talijanski novinar, političar i književnik, koji je u Zadru pohađao gimnaziju, „italofašistička oaza u kojoj su se istovremeno i proturječno slavili nedovoljno autarkična raskoš slobodne luke i razuzdana ideološka autarkija ratobornog i mahnitog pograničnog nacionalizma“ (Egzil).
 
U dramatičnoj izmjeni nacionalne i socijalne strukture stanovništva, iselio se velik dio hrvatskoga (i ne samo hrvatskog) življa. Raseljeno pučanstvo ponijelo je sa sobom obiteljske uspomene, među kojima ponajprije slike. Bio je to tek početak duge prakse siromašenja i uništenja bogatih fondova rane zadarske fotografije.
 
To je ujedno i jedan o razloga što se međuratno razdoblje zadarske fotografije počelo najkasnije istraživati. Prvi sažet pregled razvoja fotografskog obrta i pojave izlagačkih ambicija sveučilišne fašističke mladeži (GUFD) objavljen je tek 1994. u velikome katalogu izložbe Fotografija u Hrvatskoj, 1848 – 1951 [2091]. Na izložbi su međutim predočene tek dvije obrtničke fotografije. Relativno širok uvid omogućila je 1996. izložba Fotografija u Zadru, Prvih stotinu godina, ali za tu manifestaciju nije tiskan katalog. Ostala je zapisana tek jedna novinska rečenica: „Drugi dio izložbe, postavljen u Gradskoj loži, odnosi se na talijansko razdoblje između dva svjetska rata kada Zadrom dominira povelik opus Biagija Ciglianoa, a to je i vrijeme prvih izložbi fotografije iz 1928. i 1934. kada svoju izložbu održava Gruppo Universitario Fascista Dalmata na kojoj se ističe srodstvo klasične umjetnosti i fotografije“ [5957]. O toj se temi sažeto pisalo i 2003. u feljtonu Slobodne Dalmacije o zadarskoj fotografiji [6313]. Patpuniji (i akribičan) prikaz objavljen je 2004. u riječkoj Panorami (na talijanskome jeziku) [6366, 6370]. 
 
Napomena: Brojevi u uglatim zagradama upućuju na brojeve bibliografskih jedinica.
 
Mirovni sporazum o povijesnim promjenama u Zadru potpisan je u Rapallu 12. studenoga 1920. godine, ali su talijanske vojne postrojbe zaposjele Grad još 4. studenog 1918. Štoviše, te je godine talijanski vojni hidroavion nadlijetao Zadar već 1. lipnja, a kapetan talijanskoga ratnog zrakoplovstva Natale Palli snimio je prvu zračnu fotografiju Grada [3064]. Iskrcaj admirala Enrica Milla u zadarskoj luci 4. studenoga 1918, pak, fotografirao je, među ostalima, Giovanni Rupprecht. Na poleđini slike zapisano je da je fotograf, ali nije jasno je li bio amater ili obrtnik. Jednu njegovu fotografiju katafalka u crkvi sv. Šime posjeduje zadarski kolekcionar Zvonimir Šuljak. Na poleđini je također označen kao Fotografo. 
Spartaco Lepri, Novo kazalište, 1925.
 
Prvi novi fotograf došao je iz Italije. Spartaco Lepri, „vrstan i vrijedan tehničar“ prijavio je obrt već u veljači 1919. godine, u Ulici sv. Marije, 15 [0069, 5623]. Sada je to parkiralište na jugozapadnome kraju Ulice Madijevaca. Lepri je najvjerojatnije stigao s talijanskim vojnim postrojbama. Njegovim dolaskom na simboličan je način stavljeno do znanja da zadarskom fotografijom ubuduće neće, kao u austrijsko doba, dominirati domaći fotografi sa sveučilišnom izobrazbom, već strani obrtnici.
 
Atelijer pod nazivom La Velocissima [3056] dobro je napredovao. Lepri je u ožujku 1922. zatražio od Kotarskog poglavarstva dopuštenje da otvori još jedan atelijer: „Niže potpisani Lepri Spartaco moli da mu dopustite otvoriti podružnicu za fotografiju s umjetnim svjetlom, zvanu američka fotografija; nalazi se u Calle S. Michele N 8, kuća dr. V. Pappafave, a prodavala bi i fotografske potrepštine. Odani, fotograf velocissima, Spartaco Lepri“ [0071] Kuća dr. Papafave u Klaićevoj ulici sada nosi broj 7.
 
„Američka fotografija“ nije neka osobita tehnološka novost, već jeftin i brz način portretiranja u drugorazrednim fotografskim atelijerima. To je praktično izblijeđeni negativ koji na tamnoj podlozi izgleda kao pozitiv. Postupak je preuzet od ranih fotografskih tehnologija (ambrotipije i ferotipije), modificiran i populariziran u Americi, da bi koncem sedamdesetih godina 19. stoljeća vraćen u Europu kao „američka fotografija“. Bio je najbrži, ali i najlošiji način izrade portreta. Ostao je popularan među uličnim fotografima, na sajmovima, proštenjima i vašarima sve do Drugog svjetskog rata.
 
U svibnju 1922. godine Lepri je imao čast snimati posjet talijanskoga kralja Viktora Emanuela III. [5640] a u travnju 1924. proširio je poslovanje na trgovinu stranim cigaretama u Širokoj ulici [3017, 3056]. Tada je izgleda napustio atelijer u Ulici Madijevaca, a zadržao samo onaj u Klaićevoj. U travnju 1925. godine, pak, snimao je uz pomoć magnezijeva svjetla nastup Splitske filharmonije u Novom kazalištu [5653]. U Archivio/Museo della Dalmazia nella Scuola Dalmata dei SS. Giorgio e Trifone u Veneciji pohranjene su dvije fotografije takva sadržaja, s potpisima sudionika i datumom 13. – 15. travnja 1925. Nema dvojbe da ih je snimio Spartako Lepri. Nešto kasnije, 1928. javlja se kao nakladnik razglednica na kojima stoji adresa Calle S. Michele N. 1. To više nije kuća Papafava već bivši Ceregatov atelijer u istoj ulici. Neke razglednice, pak, tiskao je zajedno s bratom (Ediz. F.lli Lepri). Zacijelo je u pitanju G. Lepri koji je 1923. bio ravnateljem kina Nazionale u Calle Soppe, sada Ulica Blaža Jurjeva [1067A].
 
Spartaco Lepri nije bio bez ambicija. Odazvao se na prvi fotografski nacionalni natječaj za Trst, Udine, Goricu, Rijeku, Pulu i Zadar, što ga je početkom svibnja 1928. raspisala udruga L.U.C.E. (L´Unione per la Cinematografia Educativa). Zadarski povjerenik za provedbu natječaja bio je Aldo Meštrović vlasnik kazališta Nazionale [5679]. Novine su izvijestile da je na manifestaciji, održanoj sredinom srpnja u Gradskom perivoju u Trstu, „izložba ˝Dalmacija koja čeka˝ postigla potpun uspjeh“ [5681]. Lepri je do konca godine snimio još nekoliko fotografija o dolasku visokoga vojnog časnika u Zadar [5682] i otkriću spomenika palim ratnicima na Novoj obali [5685]. U lipnju 1929. sudjelovao je u streljačkom natjecanju [2042], na osnovi čega bi se moglo pretpostaviti da je u Zadar došao kao vojna osoba. Nakon toga o njemu nema više nikakvih informacija. Zacijelo je napustio Grad. Jedan grupni portret (26 × 20 cm) iz njegova atelijera ostao je sačuvan u zadarskome Državnom arhivu (Kolekcija fotografija, 21/O).
 

Od diletanta do viteza

Nikada nijedan fotograf, ni prije ni poslije nije dočekan u Zadru na tako spektakularan medijski način kao što je sredinom 1919. godine dočekan Giulio Parisio (Napulj, 14. ožujka 1891 - Napulj, 17. veljače 1967). Oduševljenje javnosti stvarano je postupno. Prvo je obznanjeno da je izložio za prodaju nekoliko fotografija snimljenih na sportskom tjednu Fiore Italico (8. – 13. srpnja 1919). Tada je bio „vrlo sposoban diletant“ [5608]. Kada je najavljeno da će prirediti izložbu u Novom kazalištu, ugled mu je počeo rasti od „genijalnog umjetnika“ [5610] i „izvrsnog artista“ [5615] do „pasioniranoga fotografskog umjetnika“ [5625], a njegove su fotografije postale „umjetnička djela“ [5610].
 
Boraveći kao vojnik u Dalmaciji, Parisio je snimio bogatu zbirku veduta i panorama od Šibenika, Zadra i Visa, preko Kijeva, Skradina, Knina i Drniš, do Hvara, Nina, Paga, Obrovca, Betine, Korčule, Trogira i Splita. Kolekcija od ukupno 124 fotografije „golemoga formata“ idealno je poslužila za veliku Izložbu fotografija Dalmacije i korčulanskog otočja, priređenu u dvorani zadarske Filharmonije u Novom kazalištu, od 30. kolovoza do 7. rujna 1919. Od toga je napravljen velik društveni šušur. Izložbu je u 18 sati otvorio osobno admiral Enrico Millo, vojni namjesnik Dalmacije, priređen je prigodni koncert, pušteno u prodaju 12 razglednica [5609, 5613], a predgovor katalogu od 19 stranica napisao je zadarski povjesničar Vitaliano Brunelli (1848 – 1922) koji je među ostalim istaknuo:
 
„Koliko ljepotâ, prirodnih i umjetničkih, u Dalmaciji, ljepotâ koje se međusobno isprepliću i koje se međusobno dopunjuju! Ova izložba, nastala umom i strašću Giulia Parisia, vojnika koji se iskrcao među nas u Šibeniku, 13. studenog 1918, stavlja nas pred te ljepote što se protežu duž okupiranog područja, od Raba do Hvara. Krajolici neba i mora, vedute gradova i mjesta, otočne fuge i planinski lanci, igre vodenih slapova i zapjenjenih valova pobuđuju svojim jasnim slikama ushićenje i želju da se nađemo na tim blaženim mjestima, gdje priroda nesebično rasipa svoje veličanstvene ljepote” [4004].
 
Giulio Parisio, Nova riva, 1919.
 
Bez obzira na politizaciju, bila je to u Zadru prva fotografska izložba salonskoga tipa i umjetničkih pretenzija; od mjesta i načina prezentacije, do kataloga i društvenoga glamura. Danas se o Parisievoj snimateljskoj poetici ne može puno reći jer njegove slike nisu sačuvane u Zadru, ali je moguće iz kataloga doznati da je Zadru posvećeno više od 30 fotografija. Također je utvrđeno da je 1919, na dvije stranice milanske revije Illustrazione Italiana objavljeno 10 fotografija s manifestacije sportskoga tjedna Fiore Italico [4513, 5607A]. Prema njima se može zaključiti da su u knjizi Societa Ginnastica Zara [2023] korištene Parisieve fotografije na str. 258, 259, 264 i 274. Sve su snimljene na Novoj obali kratkim ekspozicijama, na svima je velika masa ljudi i sve su u totalu. Nazivi slika na izložbi pak koje su izazvale „udivljenje svih nazočnih“, kao što su Zalazak sunca u Zadru ili Zalazak sunca u Šibeniku, upućuju na sentimentalno ozračje, svojstveno ondašnjoj izlagačkoj fotografiji. Umjesto njih, više bi vrijedilo vidjeti slike Zadra, Šibenika i Splita što ih je Parisio snimio iz hidroaviona.  
 
Izložba je zatvorena na podjednako spektakularan način na koji je i otvorena: domjenak (The), koncert, lutrija za pet odabranih fotografija i „dražesni ˝carnets˝“ [5616, 5617, 5618]. Koncem rujna Parisio je napustio Zadar i najavio nastup u Rimu [5619, 5620]. Pokušaj je, međutim, propao. U Rimu nije uspio pronaći izložbeni prostor, zbog čega je nastalo obostrano optuživanje među zadarskim novinama i rimskom udrugom Za Dalmaciju [5621, 5622].
 
Konačno, 7. siječnja 1920. priredio je izložbu u Napulju, u prostorijama „umjetničke udruge Permanente u općinskoj zgradi“ [5624, 5625]. U toj prigodi darovao je album fotografija talijanskome kralju Viktoru Emanuelu [5628]. Uskoro je ipak uspio predočiti dio zadarske kolekcije u Rimu. Na izložbi dalmatinske umjetnosti, otvorenoj u svibnju 1920. u vili Borghese, izložena je „bogata kolekcija sjajnih fotografija viteza Parisija iz Napulja“ [5631]. Time je definitivno okončao zadarsku epizodu u kojoj je nastupio kao „vrlo sposoban diletant“, a završio kao vitez. Doslovce i metaforično.
 
U Zadar, istina, nije došao kao diletant, ali je u Zadru priredio prvu samostalnu izložbu i praktično započeo blistavu karijeru. Njegovi rani fotografski pokušaji zabilježeni su u novinarstvu koncem 1915. godine, nakon čega je pozvan u ratno zrakoplovstvo za fotografskog snimatelja. Prva velika zadaća bila mu je snimiti „tragove talijanstva“ u Dalmaciji, a zatim otvoriti atelijer u Napulju i afirmirati se, kako svjedoči sam Marinetti, kao „najveći futurist među napuljskim fotografima“! Danas je u tom atelijeru smješten Archivio Fotografico Parisio s oko 70 tisuća negativa. Izbor kreativnog stvaralaštva predstavljen je 2002. godine na izložbama u Napulju i Milanu [4071A, 4071B].
 
Zanimljivo je, međutim. da je zadarsku epizodu bilo moguće rekonstruirati u Zadru bez većih poteškoća [6366], dok se za nju u suvremenoj Italiji doznalo tek kada je u Nacionalnoj knjižnici u Napulju pronađen Brunellijev katalog. Otkriće je bilo toliko značajno da ga je Marco Iuliano s Arhitektonskog fakulteta u Napulju priopćio na kongresu Associazzione Italiana di Storia Urbana, održanom u Rimu, od 24. do 26. lipnja 2004. Među ostalim je rekao kako je Parisio u Dalmaciji snimio skupinu fotografija „na kojima se izmjenjuju antroploške interpretacije s jedinstvenim urbanim snimkama, kako bi se opisala obilježja jadranske civilizacije“.
 
U inventaru Parisijeva arhiva, pak, od br. E01_0012 do E01_0021, zavedeno je ukupno 56 negativa izložbe Dalmacija i korčulanski otoci. Opisani su kao pet zračnih snimaka Korčule, Splita i Visa, šest snimaka viškoga groblja, šest snimaka korčulanske arhitekture, šest snimaka zadarske Gradske straže, šest snimaka tradicijskih nošnji u Kijevu, šest snimaka pozdrava talijanskih postrojbi zastavi u Šibeniku, sedam snimaka šibenske arhitekture, sedam različitih snimaka Drniša i devet snimaka izložbe Dalmacija i korčulanski otoci. Uz to, pod br. E03_0030 zapisano je šest negativa kao snimke priprema panoa fotografske izložbe u Zadru. Doznalo se dakle za ukupno 62 Parisijeva negativa, snimljena prije gotovo 90 godina u Dalmaciji. Mogla bi to biti vrlo vrijedna i zanimljiva izložba.
 
Zajedno s Parisijem, sportski tjedan Fiore Italico u Zadru snimao je i diletant Francesco Paparella. Pače, naveden je u programu kao službeni fotograf manifestacije [2023]. Dio fotografija u knjizi Societa Ginnastica Zara zacijelo je on snimio, ali se ne može znati koje. Jedina na kojoj se nalazi njegovo ime potječe iz 1920. godine. Predočuje političku manifestaciju na Narodnom trgu i svjedoči da su Paparellu više zanimali živi događaji nego vedute i panorame. To će mu omogućiti da se nađe među profesionalnim fotografima koji su 1922. snimali boravak kralja Viktora Emanuela u Zadru [5640]. Paparella je bio član zadarske trgovačke obitelji. Trgovinska komora bilježi da je u listopadu 1924. otvorio još jednu prodavaonicu, specijaliziranu za prodaju rukavica [3018]. Inače je poznat i po tome što je 1904. biran za blagajnika udruge Antonio Bajamonti [2023].
 
S 1920. godinom završava se prvo razdoblje političkih i fotografskih promjena u Zadru nakon propasti Austro-Ugarske Monarhije. Zadar i formalno-pravno ulazi u sastav Kraljevine Italije, a na sceni se pojavljuje fašizam koji će definitivno promijeniti duh vremena, teatralizirati javni život i staviti ga pod puni politički nadzor. U Zadru je vrlo rano, već u ožujku 1921. osnovan Fascio. O njegovu praktičnome značenju za slobodu stvaralaštva rječito govore tri velika direktivna napisa u zadarskim novinama s kraja 1938. i početka 1939, pod naslovima Conversazioni d´Arte, Arte e Popolo i Arte e Fascismo.
 
Biagio Cigliano, Atrij palače Velikog kapetana
 

U službi admirala Milla Koncem

1921. u Zadar dolaze fotografi koji će obilježiti ostatak razdoblja. Biagio Cigliano, najdjelatniji i najvrsniji među njima vjerojatno je stigao i ranije, ali se njegovo ime u javnosti prvi put spominje u listopadu 1921, kada je u izlogu knjižare Schönfeld izložio „čarobne fotografije snimljene s kraljevskoga broda Cavour“, što je bila „još jedna potvrda dobra glasa koji o njemu kruži našim gradom“ [5632]. Potonja ocjena upućuje na zaključak da se radi o fotografu kojega je gradska sredina već poznavala. S time je u skladu i nepotvrđena priča da je stigao u Zadar kao dočasnik talijanske vojske u dijelu pratnje admirala Milla, koji je 21. prosinca 1920. napustio Šibenik. Kolekcionar Giorgio Giadrini pak posjeduje dvije zadarske fotografije na kojima je pečat Fotografia Naturalissima B. Cigliano i zabilješka da su snimljene 1920. godine [4513].
Ivan Jeričević, Teatro Nazionale, 1941.
 
Cigliano je ostao trajno blizak krugovima političke i vojne vlasti. Njegove je fotografije tijekom tridesetih godina redovito objavljivao zadarski list Il Littorio Dalmatico. Takvo mišljenje o Ciglianu ima i dr. Oddone Talpo, vrsni poznavatelj i sudionik zadarskih događaja u doba talijanske vlasti:  „Držim da je Biagio Cigliano bio ˝službeni˝ zadarski fotograf. Manifestacije, politički, kulturalni, vojni ceremonijali, dolasci i odlasci pojedinih odličnika bili su njegova povlastica. Posjeduje vrlo velik arhiv o gradskim događajima“ [4508]. Giorgio Giadrini također se sjeća Cigliana: „Fotograf Biagio Cigliano s laboratorijem u Ulici sv. Marije, 15 nametnuo je svoju profesionalnost gradu Zadru ne samo kao portretist već nadasve kao dokumentarist svih aktivnosti vlasti i svih manifestacija, građanskih, vojnih i vjerskih, tako da je postao zadarska institucija, grad ga je posvojio“ [4505A]
 
Pišući 1921. o Ciglianovim fotografijama u izlogu knjižare Schönfeld, novine su najavile da će „također tiskati fotografske razglednice“ [5632]. Glede toga, Giorgio Giadrini drži da Cigliano nije bio osobito poduzetan nakladnik: „Ciglianova aktivnost u nakladi razglednica bila je ograničena; ako se izuzmu tri serije u 1932, 1933. i 1939. godini možemo ustvrditi da su sve druge razglednice, od 1930. do 1932. pojedinačna izdanja“ [4505A]. Ukupno je, drži Giadrini, izdao 50 vrsta razglednica u 11 izdanja, od 1930. do 1939, odnosno 1950. K tome treba dodati i album koloriranih razglednica iz 1925. godine, u posjedu zadarskoga kolekcionara Zvonimira Šuljka.
 
U prosincu 1921. Cigliano je u Schönfeldovu izlogu predočio seriju fotografija s legionarske proslave [5632], a u veljači 1922. nagrađen je „brončanom kolajnom i diplomom na fotografskom natječaju turističke udruge Associazione Nazionale Movimento Forestieri u Rimu za seriju zadarskih motiva“. Nagrađene fotografije izložio je također u knjižari Schönfeld [5635]. Neposredno nakon toga, na istom je mjestu, ali i u Gradskoj biblioteci predočio portret gradonačelnika Ziliotta (63 × 85 cm), a u novinama je počeo objavljivati fotografske upute za diletante [5636, 5637, 5639]. U svibnju, pak, zajedno sa Spartacom Leprijem i Francescom Paparellom snimao je posjet kralja Viktora Emanuela Zadru. Izložene fotografije pobudile su „opće zanimanje javnosti“ [5640].
 
Tek 6. kolovoza 1925. Cigliano prijavljuje fotografski obrt u Ulici sv. Marije, u istom onom atelijeru u kojemu je do tada radio Spartaco Lepri [0073]. „Nije imao poslovni prostor koji gleda na ulicu, u njegov se atelijer ulazilo kroz prostrani portun s ostakljenim vitrinama, i penjalo se na gornji kat“, sjeća se Giorgio Giadrini. Taj blok kuća među današnjom Ulicom Vladimira Papafave i južnim dijelom Ulice Šimuna Kožičića - Benje više ne postoji. Sada je ondje parkiralište.
 
U Arhivu-Muzeju u Scuola Dalmata dei SS. Giorgio e Trifone u Veneciji pohranjena je fotografija na čijoj poleđini piše: „Ulica Svete Marije, kuća Cigliano, kućni brojevi 17 i 15, oštećena u bombardiranju 28. studenog 1943, porušena u bombardiranju 16. prosinca 1943“. Ispod toga je dopisano: „Ova fotografija, uokvirena perom, predočuje kuću Biagia Cigliana u Ulici Svete Marije, 17 nakon bombardiranja, 28. studenog 1943. Primjećuju se krhotine izloga a neki su prozori iščupani snagom zraka, dok je unutrašnjost zgrade polurazrušena“. Fotografiju je 6. svibnja 1999. darovao Rudy koji živi u Mestre. Radio je kao pomoćnik u Ciglianovu atelijeru [4514].
 
U prosinca 1928. Cigliano je poslove proširio na trgovinu fotografskom opremom, radio-aparatima i cigaretama [0074]. Na poslovnim je memorandumima tiskao da je tvrtka utemeljena 1926/27. godine. Na jednome od memoranduma javlja se naziv tvrtke Fotografia Naturalissima, koji jse može vidjeti i na razglednici iz 1932. godine [4505A].
 
Cigliano je rano pokazao veliki smisao za publicitet. Novine su objavljivale gotovo beznačajne informacije o radu njegova atelijera. Primjerice, 1926. tiskane su vijesti da je snimio inauguraciju vojarne [5660] i izložio seriju portreta u Širokoj ulici [5662]. Sam je, pak, čestitao Novu godinu „svojim cijenjenim klijentima“ [5663]. Iduće godine, 1927, novine opširno izvješćuju da je tjednik Gazzettino Illustrato delle Tre Venezie objavio brojne Ciglianove fotografije, među njima „veliku i lijepu fotografiju na kojoj su okupljeni na pozornici Narodnog kazališta vrijedni kazališni amateri“ [5666]. U lipnju je porekao autorstvo nekih nepoćudnih snimaka [5667] i izložio seriju fotografija nekoga vojnog ceremonijala [5669], a u prosincu objavio novogodišnju čestitku [5675].
 
Pored toga što je izradio fotografije lokalnih tvrtki za sajmove u Milanu i Torinu [5680], Cigliano je zajedno s Leprijem 1928. izlagao u Trstu na natječaju L.U.C.E. [5681]. Također je objavio fotografiju spomenika palim vojnicima na Novoj obali [5683], te dobio pet zahvalnica iz Rima, Venecije i Zadra za albume tih fotografija [5684]. Na koncu, kao prethodnih godina objavio je i novogodišnju čestitku [5686].
 
Godine 1929. postao je službenim snimateljem konzervatorskih radova na crkvi sv. Donata: „Prateći radove na izdvajanju crkve sv. Donata od zgrada koje su prianjale uz nju, Cigliano koji je dokumentirao sve faze građevnog zahvata, od početka (25. studenog 1929) do svečanog završetka (4. studenog 1931), pustio je u ekskluzivnu prodaju razglednicu u vlastitome, bez dvojbe lošem tisku“ [4505A]. Ta godina ujedno označuje i početak vidnoga opadanja publiciteta o Ciglianu. Objavljeno je jedino da je izložio najnovije fotografske uratke [5688], ali je zato učestalo tiskan promidžbeni oglas njegove tvrtke, u kojemu navodi da je nagrađen zlatnom kolajnom [5689]. Vjerojatno je u pitanju brončana kolajna iz 1922. godine. Oglas je izlazio jednako učestalo i 1930. godine [5690].
 
U rujnu 1931. Cigliano izlaže na fotografskoj izložbi Triju Venecija u Coneglianu. Predočio je velike formate s motivima Katedrale, Kapetanove kule, Palače velikog kapetana, Gradske straže, Gradske lože, Vrata sv. Krševana, crkve sv. Krševana, Nove obale, Voštarnice, Obale sv. Roka i zalaza sunca na Puntamici [5692]. Iduće godine prvo je objavio novogodišnju čestitku [5694], a zatim reklamu [5695]. U lipnju su novine tiskale napomenu da je „fotografiju svečane predaje zastave kraljevskome ratnom brodu Zadar“, objavljenu u prošlom broju lista, snimio Biagio Cigliano [5696]. U veljači 1933. na tri stranice lista Il Littorio Dalmatico tiskan je veći broj Ciglianovih fotografija [5699]. Krajem godine nije izostala novogodišnja čestitka [5701], koja je ponovljena i 1934. godine [5705]. Zadnja novinska informacija o Ciglianu objavljena je u studenome 1935, kada je sudjelovao u radu tajništva Oblasne obrtničke komore [5707]. Jedino je još u godišnjaku Il Dalmatino objavljivao reklame [1068, 1069, 1070, 1074, 1075]. Također se iz podataka na razglednicama može doznati da je najkasnije 1939. počašćen titulom viteza (cavaliere).
 
Kada je počeo rat i bombardiranje Grada, Cigliano je odselio u Veneciju, gdje je u smanjenu obujmu nastavio fotografski obrt. Čak je 1950. izdao četiri zadarske razglednice, rabeći originalne negative iz 1939. godine [4505A].
 

"Profugo da Curzola" Jakov Peručić

(pokojnoga Ivana) nije uživao medijsku popularnost kao Cigliano. Došao je u Zadar najkasnije u listopadu 1921. kao „izbjeglica iz Korčule“. Nastanio se u Via Pusterla, sada Ulica Svete Nediljice [0070]. Sa sobom je doveo i mladoga nećaka Ivana Jeričevića (1907 – 1996). Koncem studenoga 1921. Peručić je dobio odobrenje za obavljanje fotografskog obrta u Calle S. Grisogono 3/I (Brne Karnarutića). Čini se, međutim, da tu uopće nije radio, jer je u međuvremenu kupio stari Buratov atelijer na Campo Castello, u kojemu je prijavio obrt od 1. listopada 1922. godine [0072].
 
Prema onome što je 1987. pričala Dora Jeričević, supruga Ivana Jeričevića, Peručić se počeo baviti fotografijom (dagerotipijom) još 1849. u Punta Arenasu u Čileu, gdje mu je otac bio jedan od lokalnih pionira. Vratio se u domovinu zbog slaba zdravlja. Nije imao djece. Podatak o njegovu slabu zdravlju potvrđuje javna zahvala iz 1924. godine, u kojoj odaje priznanje tršćanskim liječnicima za efikasnu operaciju želuca, što ga je bezuspješno liječio 15 godina [5646].
 
(Izmjene 02.03.2018: Jakov Peručić rođen je 27.IX.1870. u Korčuli. Fotografijom se počeo baviti od konca 19. st. do 1911. u južnoj Americi. Umro je 02.02.1952. u Zadru. [3093]
 
Nije utvrđeno kada je Peručić umro. Zna se tek da je 1928. sagradio novi atelijer u Viale Tommaseo 26 (Pavlinovićeva), točno nasuprot sjevernoga ulazu u hotel Zagreb. Vlasnikom toga atelijera postao je 1933. Ivan Jeričević [0073, 0075], ali je sve do početka rata zadržao njegov stari naziv: Premiato Studio Fotografico Perucich.
 
Kada se anonimni Zadranin 1966. sjeća toga atelijera, on Jeričevića naziva Peručićem: „(…) maleni trg nalazio se u Tommaseovoj ulici, točno prekoputa hotela Bristol (…) Bio je poznat po fotografskom atelijeru Peručić. Siguran sam da ćete se svi dobro sjećati ˝izloga˝ prepunoga vojničkih portreta, djece u maškarama, poneke seljanke, pokojega golišavog djeteta položenog na famozno kozje krzno (...) Fotograf je bio mladi Dalmatinac, vrlo vedra izraza lica. Stalno se smiješio i širio neku posebnu radost na sve svoje mušterije, ozbiljno impresionirane neizostavnom magnezijskom svjetiljkom i velikim drvenim aparatom, prekrivenim crnim platnom. Pručić bi mušteriju stavljao sjesti na klimavu klupicu, određivao joj ˝tri četvrtine˝, prstom lagano podizao bradu prema gore, motrio ispod crnoga platna i govorio: ˝Gledati ovamo, točno u rame˝, stiskajući istodobno pumpicu zatvarača i napravu za paljenje magnezija. Unatoč dobroj volji i ˝sabranome˝ izgledu Umjetnika, fotografije su često izgledale kao najbolji materijal za prof. Lombrosa, svjetskoga kriminalističkog eksperta. ˝Dođite za pet dana˝, bila je ritualna fraza za ispraćaj mušterije poslije ˝egzekucije˝. Dakako, nakon pet dana uslijedile su slične odgode za ˝sutra˝, ali općenito unutar kratkog roka od tri tjedna uspjeli biste dobiti fotografiju (marljivo ˝ručno˝ retuširanu u tamnim labirintima laboratorija)“ [5738A].
 
Jeričević je brzo stekao dobar ugled u strukovnim krugovima. Od konca 1933. zastupao je fotografsku zajednicu u tajništvu Oblasne obrtničke komore [5700, 5707]. U njegovu atelijeru naukovali su budući samostalni zadarski fotografi Giuseppe Bentrovato, Antonio Zanella i Joso Špralja. Taj je atelijer dijelom stradao u bombardiranju Grada 1943. i 1944. Uništeni su svi stakleni negativi velikoga formata, snimljeni uglavnom na terenu. Dio atelijerskih snimaka ostao je sačuvan u drugom dijelu radionice.
 
Poslije Drugog svjetskog rata Jeričević prvo dolazi na čelo fotografske kooperative u bivšoj knjižari Schönfeld, a zatim otvara vlastiti atelijer ponad ljekarne na Četiri kantuna. Ondje je ostao dok nije 1950. obnovio porušenu radionicu. Zajedno sa suprugom Dorom koja je u njegovu atelijeru počela raditi kao mlada retušerka, poslovao je sve do konca 1987. godine. Tada je, u poslovnoj prenamjeni atelijera zaprijetila opasnost da svi preostali negativi budu bačeni u otpad. Na inicijativu fotografa Vjekoslava Suraća i novinara Slobodne Dalmacije, zadarski Državni arhiv spasio je veliku količinu sačuvanih negativa, uglavnom atelijerskih snimaka na staklenim pločama i planfilmovima 6 × 9, 9 × 12 i 10 × 15 cm [5844]. Godine 1998. objavljeno je da je „razvijen materijal od 250 snimaka, a idućih mjeseci (…) arhiv će imati obrađenu kompletnu zbirku, a predviđa se i izložba spašenih fotografija“ [6077, 6082]. Prema informaciji iz svibnja 2008., kopirano je više od 900 negativa [6480].
Ivan Jeričević, Jazine, oko 1935.
 
Konačno, u ožujku 2009. zadarska Zajednica Talijana priredila je izložbu pod nazivom Nepoznata lica kod fotografa Ivana Jeričevića, Iz zbirke Državnog arhiva u Zadru [6507]. Autorica izložbe i voditeljica knjižnice Državnog arhiva Mirisa Katić piše u prigodnom depliantu, među ostalim, kako je 1987. „tadašnji upravitelj Državnog arhiva u Zadru, Šime Pavić, u suradnji s Abdulahom Seferovićem, organizirao prijenos negativa u Arhiv“ i kako „po dolasku fotografa Ivana Mimice u fotolaboratorij Državnog arhiva 1998. godine, počinje se s razvijanjem najbolje sačuvanih negativa (…) Razvijeno je ukupno 878 fotografija koje nam otkrivaju lica uglavnom nepoznatih ljudi iz Zadra i okolice (…) One su danas dio zbirke fotografija u knjižnici Državnog arhiva“ [4125].
 
Na izložbi je predstavljeno oko 600 kontaktnih kopija, mahom muških, ženskih, dječjih, vojničkih, obiteljskih ili skupnih atelijerskih portreta. Snimke izvan atelijera vrlo su rijetke. Šteta što nije prikazano nekoliko izvornih Jeričevićevih fotografija koje bi pokazale koliko se recentne kopije razlikuju od originala. Također bi se moglo zažaliti što cijeli fundus nije istodobno i digitaliziran. No uza sve propuste i skroman postav, izložba ima iznimno značenje. Pruža dosad najveći javni uvid u masovnu i dugoročnu portretnu proizvodnju nekog zadarskoga fotografskog atelijera, i to nakon dviju najdramatičnijih demografskih promjena u novijoj zadarskoj povijesti, onih iza Prvoga i onih iza Drugog svjetskog rata. Izlošci su prepuni fotografskih, kulturalnih, dokumentarnih, antropoloških, semiotičkih i verbalnih kodova koji sve više postaju nezamjenjivi u istraživanju prošlosti "odozdo".
 
Prve reakcije posjetitelja manifestiraju se u rasponu od pokušaja da identificiraju slike predaka, rođaka ili poznanika, pa do oprečnih komentara na račun panoa na kome, kao povijesna ironija, rame uz rame stoje portreti partizanskih i fašističkih vojnih časnika. Pozornost također privlače fizionomije, geste, kostimi, frizure, retorika portretnog postupka, promjene u opremi atelijera itd. Pravo iznenađenje, pak, predstavlja otkriće da među izloženim fotografijama ima i onih koje jamačno nije snimio šjor Nino, kako su suvremenici zvali Ivana Jeričevića. Na takvu pretpostavku upućuju, prije svega, snimke s oslikanim i kaširanim dekorom kakav se može vidjeti na portretima iz Buratova atelijera [2051, str. 168]. Peručić zacijelo nije u novi poslovni prostor prenio demodirani, predratni dekor, ali jest sve negative. Dio je stradao u bombardiranju, prvenstveno Buratovi terenski negativi, ali – kako se vidi - dio portretne produkcije ostao je sačuvan. Pomiješali su se negativi koje je snimio Jeričević, prije njega Peručić, a možda čak i netko prije njihova dolaska u Zadar. Dakako, o takvim i sličnim pretpostavkama može se meritorno raspravljati tek uz potanku analizu.
 
Koliko god ova golema galerija podsjeća na glasovito djelo njemačkog fotografa Augusta Sandera (1876 – 1964), ne bi bilo uputno porediti ta dva korpusa. Sander je bio umjetnik od formata, začetnik portreta Nove objektivnosti; njegov je projekt rezultat umjetničkoga koncepta. Jeričević je pak kao provincijski obrtnik udovoljavao željama i ukusu svojih klijenata. Elementi realizama, nakon rata neorealizma, zrcale se u njegovu portretnom postupku samo kao opetovanje konvencija pomodnoga trenda. Pače, još uvijek prevladava dostojanstvo autentične obrtničke vještine, bez obzira što su u svijetu, primjerice u Zagrebu, već instalirani fotografski automati.    
 
Sve to međutim ostaje u sjeni učinka što ga tvori javni uvid u fotografije snimljene za osobne ili obiteljske albume, čuvare privatnih povijesnih uspomena. Brojne snimke, simboli značajnih trenutaka u životu pojedinca ili obitelji, našle su se u novom kontekstu. Osobno je odjednom postalo opće. Dio privatnosti pretvoren je u javno vlasništvo. Atelijerska portretna fotografija prestaje biti obrana od gubitka osobnog pamćenja. Ulazi u duhovni prostor opće memorije. Kao takva, više privlači pozornost značenjskim kodovima, nego formalnim odlikama. Postaje predmetom kulturalne interpretacije, manifestirajući uzgred kako se od popkulture stvarao koncept poparta.
 
Inače, potragu za sačuvanim fotografijama Ivana Jeričevića treba nastaviti u samom Državnom arhivu. Ondje se među spisima mogu naći vrijedne snimke s oznakom atelijera Peručić, kao što su one iz 1931. godine, kada je pripremana gradnja osnovne škole u Varošu [0079]. Nešto slika ima i u Znanstvenoj knjižnici. Također, kolekcionar Elio Iarabek u Bassanu (Italija) posjeduje 14 fotografija posljedica bombardiranja Narodnog kazališta (Teatro Nazionale) i tvornice SAPRI (Tekstilni kombinat) 1941. godine.
 
Ivan Jeričević doživio je duboku starost kada se 1991, za vrijeme opsade Zadra u vojnoj agresiji na Republiku Hrvatsku, sklonio u Italiju. Ondje je umro 1996. godine. Nešto kasnije preminula je i njegova supruga Dora.
 

Dok je stavljao sušiti slike, pjevao je Schubertovu serenadu

Josip Buczkowski, Drvena posuda
Istodobno kada je Peručić 1922. počeo raditi u Buratovu atelijeru, zadarske su novine objavile: „Među sitnim zadarskim novostima moramo danas zabilježiti također umjetničke uratke našega mladog sugrađanina Josipa Buczkowskoga, koji je studirao u Italiji, usavršivši fotografsku umjetnost. U trgovinskim izlozima Kalelarge izlaže divne primjere najuspješnijih polikromskih izvedaba koje mu već sada jamče stalnu klijentelu, zahvaljujući otmjenim pozama i savršenoj sličnosti s originalima. Drži maleni atelijer u Calle del Sale, kuća Luxardo, na drugom katu, br. 8, gdje također i obitava, izrađujući crnobijele i kromirane reprodukcije i povećanja. Preporučujemo ga javnosti jer zaslužuje podršku“ [5641]. Calle del Sale sada se zove Pod bedemom, a kuća Luxardo porušena je u bombardiranju.
 
Godinu dana ranije, udovica Marija Buczkowsky, vlasnica prodavaonice živežnih namirnica u Calle S. Rocco (Ulica Jurja Dalmatinca) objavila je oglas da „prima narudžbe za povećavanje fotografija i slika, koje za tjedan dana obavlja umjetnik Josip Buckowsky“ [2022]. To prezime nije bilo nepoznato u Zadru. Felice Buczkowsky držao je prodavaonica likera, cigareta i zadarskih suvenira sučelice kavani Central, a uz to je bio vlasnikom restauracije Derna na sadašnjoj Istarskoj obali [2118, 2161, 4511A]. Njegova supruga Carmela Viličić umrla je 27. veljače 1999, u 94. godini, u Melbourneu [4511A]. Također, u Zadru je 1899. neki A. Buczkowsky ispisivao na staklu naslove prodavaonica [5359].
 
Mladi Josip Buczkowsky već je u siječnju 1923. preselio „na drugi kat kuće Perlini, na Campo s. Elia 1, gdje je sjedište pravoslavnoga episkopa“ [5642]. Sada je to Trg serdara S. Jankovića. U travnju 1924. izložio je u Gradu seriju fotografija „koje su također efektno kolorirane“ [5645], a u siječnju 1927. odlazi u Milano „u veliku grafičku tvrtku“ [5664]. Očito nemiran duh, Buczkowsky je u listopadu 1932. otvorio atelijer u Bologni, Via 3 Novembre [5698], da bi se u ožujku 1938. vratio u Zadar i prijavio obrt u Calle S. Simeone, 5 [0076]. Ondje je sačuvana kraća uspomena nanj: "Glazba se sviđala i Bepu Buczkowskom, fotografu koji je stanovao u našoj kući, prizemno. ˝Foto-arte˝ pisalo je na ulazu u portun. Dok je u dvorištu stavljao sušiti slike, s velikm je osjećajem pjevao Schubertovu serenadu. Tu i tamo je prekidao kako bi podviknuo mulcu od pomoćnika, mladome Lorisu" [3027A].
 
Od svibnja 1940. Buczkowsky je radio u Calle del Tribunale, sada Ulica plemića Borelli [5722]. Čini se, međutim, da je neko vrijeme držao atelijer i u Calle S. Michele (Klaićeva): „U srednjoj kući bio je fotograf kojemu ne pamtim ime, ali mi se čini Buscoschi, sada u Cuneou“ [5737A]. Nakon rata radio je na Četiri kantuna, a tada optirao za Italiju. Umro je u srpnju 1980. u Torinu [2064]. Drži se da je bio „pasionirani etnolog. Dokumentirao život u selima zadarskog zaleđa. Izrađivao fotomontaže ističući folklorni predmet naknadnom obradom“ [2088A, str. 425]. U Fototeci zadarske Znanstvene knjižnice pohranjeno je osam fotografija koje je snimio za Sabalićevu publikaciju Arte Dalmata nei Costumi Popolari. Nije poznato je li objavljena.
 
Stevan Vladimir Sinobad (Lazarov) javlja se u ožujku 1923, kada u Calle del Tribunale (Ulica plemića Borelli) izlaže kolekciju najnovijih fotografskih radova koji su oduševljeno dočekani: „Zadivila su napose povećanja i reprodukcije, nadasve poze i pozadine koje pokazuju najnovije tendencije u fotografskoj umjetnosti“ [5643]. Već 1. siječnja iduće godine otvorio je atelijer u Vicolo Califi, sada Majke Margarite [0073, 0074, 3019]. Sredinom 1927. obznanjuje kako „Daruje svakome tko se fotografira do 1. srpnja umjetničko povećanje“ [5671], a prije kraja godine udružuje se s novim zadarskim fotografima: „U lokalu slastičarnice Casulli u Kalelargi umjetnik – slikar Antonio Zanella,  koji odnedavno upravlja fotografskim atelijerom V. Sinobada i A. Zanellia, izložio je tridesetak fotografija, od kojih su neke u boji“ [5674]. Sinobad je napustio Zadar i 1929. otvorio atelijer u Splitu [2092, 2159], a pojava dvojice fotografa istoga imena i sličnoga prezimena stvorila je takvu pometnju da su 2003. i 2004. predstavljeni kao jedna osoba [6313, 6358].
 
Antonio Zanelli – Tonio (Josipov) rođen je u Zadru 10. ožujka 1905. Početkom 1928. izlaže fotografije djece koja su sudjelovala na tradicionalnoj gimnastičkoj manifestaciji [5677], a koncem godine prijavljuje obrt na Campo S. Simeone 5, sada Poljana Šime Budinića, 2 [0075]: „Preko puta glavnog ulaza u crkvu (Svetog Šime) nalazila se kuća u kojoj su stanovali vitez Verban (…) i poznati pjesnik Sabalić. U portunu te kuće bio je fotografski atelijer Zanela (Zanzin brat, ako se ne varam) koji je neko vrijeme nosio umjetničku frizuru i crnu kravatu vezanu u čvor, kao Mazzinijev pristaša“ [5738B].
 
Točno je da je bio Zanzin brat i da je nosio crnu kravatu vezanu u čvor, ali nije točno da se zvao Zanela. Bio je to Antonio Zanelli koji je oženio Fiorentinu, kćer susjeda Verbana [4512]. Godine 1932. sudjelovao je u pripremama zadarskih obrtnika za nastupe na trijenalu dekorativne umjetnosti u Milanu i obrtničkom sajmu u Firenzi [5697]. Vjeruje se da je bio najvrsniji zadarski fotograf u doba talijanske vlasti. Za nj dr. Talpo piše: „Jamačno je bio najbolji profesionalac, nadasve za portret. Rabio je polusvjetlo, kontraste, sfumature, ˝interpretirao˝ je klijente. Drugi nisu išli dalje od fotografija za dokumente, skupine, ceremonije. Ma, uvijek ˝statično˝“ [4508]. Ne zna se točno kada, ali vjerojatno 1933. ili 1934. odselio je u Rim. U svakom slučaju prije početka 1938, kada Josip Buczkowsky prijavljuje obrt u njegovu atelijeru [0075]. Zanelli je u Rimu radio prvo kao grafičar, a tada kao pomoćni arheolog. Umro je 27. srpnja 1973. godine [4512].
 
Antonio Zanella – Tonći rođen je u Zadru 9. srpnja 1913, a umro je u mjestu Lodi u Italiji, 1976. godine. „Zaljubljen u lijepo i u umjetničko, kao vrlo mlad počeo je obavljati fotografski posao, što ga je u Zadru odredilo kao autentičnog umjetnika“ [6195A]. Kvalifikacija „vrlo mlad“ od bitne je važnosti, jer je teško objasniti da je 1927, kada je imao tek 14 godina mogao upravljati Sinobadovima atelijerom. Zacijelo je bio pomoćnik. Dora Jeričević sjećala se da je Tonći Zanella radio neko vrijeme u atelijeru Peručić kao retušer, a kasnije je otvorio samostalan obrt u bivšem atelijeru Bentrovato. To je moglo biti tek iza 1938, jer se u Obrtničkoj komori taj atelijer tada još vodio na ime Bentrovato [4508]. Točno je međutim da je Zanellu manje privlačila fotografija nego slikarstvo kojemu se posve predao nakon odlaska u Italiju. Zadar je napustio 1947, a ne kako se misli 1941. godine. Još je 1945. bio članom Povjerenstva za interese talijanske zajednice [2064], a prema sjećanju zadarskih fotografa, na današnjem Trgu Petra Zoranića, broj 4 otvorio je atelijer.
 
Marija Nastro, Seljak iz okolice Karina
 
Marija Nastro radila je od srpnja 1924. pa sve do svibnja 1940, dakle punih 16 godina, u Calle del Tribunale 6, sada Plemića Borelli, 12 [0072]. U listu Zara che ride (jesen 1924) stoji oglas „Fotografia (…) Zara, Calle tribunale“, a to je u ono doba mogao biti samo atelijer Marije Nastro.
 
Braća Alinari, kavana Lloyd, 1926.
 

Muzej bez zidova

Ugledni talijanski fotografski i nakladnički zavod Fratelli Alinari (I.D.E.A.), osnovan 1852. u Firenzi, sustavno je snimao Zadar i Dalmaciju dvadesetih godina prošloga stoljeća. Zadarske su novine, primjerice, sredinom kolovoza 1926. zabilježile: „Prije nekoliko dana stigli su u grad predstavnici zavoda Alinari iz Firenze snimiti seriju gradskih fotografija“ [5657]. Veći broj tih snimaka izložen je u ožujku iduće godine u knjižari Schönfeld [5665], koja je u lipnju pustila u prodaju album fotografija i seriju razglednica [5668, 5672]. U Firenzi su sačuvani negativi, a u Zadru bogata kolekcija od 460 fotografija 19 × 24 cm. Doktor Antun Travirka priredio je 1992. godine taj vrijedan fundus za izložbu na tradicionalnome zadarskom trijenalu fotografije Čovjek i more [4049]. Utvrdio je da se 412 fotografija nalazi u zadarskome Konzervatorskome uredu, a 48 u kolekciji fotografa Ante Brkana. Od toga ukupnoga broja, 237 snimaka odnosi se na Zadar i njegovo spomeničko blago. Također je u kontaktu s predstavnicima Muzeja Alinari u Firenzi utvrđeno da je snimateljska kampanja u Dalmaciji trajala od 1922. do 1926. godine.
 
U uvodnoj studiji dr. Travirka, među ostalim, ističe: „Osobito majstorska upotreba svjetla prisutna je pri snimanju predmeta iz zadarskih crkvenih riznica. Predmeti od plemenitog metala – moćnici, kovčežići, biste snimani su s posebno pažljivom upotrebom svjetla, tako da plemeniti metal sa svojim reljefnim ukrasom ima neki mukli, baršunasti sjaj čime je potencirana plemenitost materije. Kad se ovi snimci usporede s brojnim današnjim monografijama posvećenim zlatu i srebru Zadra, može se utvrditi da i pored znatno skromnijih upotreba podloge i vjerojatno znatno manje sofisticiranih sistema rasvjete ove Alinarijeve snimke pružaju istinski dojam plemenitosti materije i reljefa od većine današnjih, tehnički savršenih snimaka“.  
 
Izložba je, međutim, morala biti pohranjena u sklonište radi opsade Zadra u velikosrbijanskoj vojnoj agresiji na Hrvatsku. U novinskome izvješću pod naslovom Muzej bez zidova zabilježeno je tek da je „profesionalna i poslovna praksa stare i ugledne fotoizdavačke kuće Baraća Alinari držala u anonimnosti ne samo imena snimatelja, već je strogo vodila računa i o tome da ne iskažu svoju snimateljsku individualnost. Njihove fotografije – utemeljene na inherentnoj autografskoj naravi medija, bezvremene i statične, oslobođene ukrasa i nefotografskih asocijacija – posjeduju moć autentičnog dokumenta“ [5876]. Javnost je mogla izložbu vidjeti tek 1995. godine [5937].
 
U dvadesetim godinama javljaju se tek dvojica novih zadarskih amatera. Prvi od njih – Tullio Maran, blagajnik Talijanske banke u Zadru – dobio je na fotografskom natječaju Za Zadar u listopadu 1924. nagradu od 150 lira za tri fotografije [5649]. Uoči Božića izložio je svoje uratke u izlogu knjižare Nani. Novine su ocijenile da su njegove „marine dostojne vrsnoga fotografa Achilea Rizza iz Castelfranca“ [5650]. U srpnju 1926, u izlogu knjižare Schönfeld predočio je novu seriju gradskih veduta i sportskih događaja, namijenjenu turističkoj promidžbi, posebno u publikacijama Touring Cluba [5656].
 
Giuseppe Barone, pak, bio je, kako drži dr. Talpo, „profesor, vjerojatno crtanja u Industrijskoj školi P.  Bakmaz. Zanimljiva osobnost, pomalo boemski tip, a tako se i odijevao. Lepršava kravata vezana u čvor, zimi tričetvrt kaput, diskretno kariran, s velikim krznenim ovratnikom. Vječno s toskanskom polucigarom u ustima. Animator i dekorater svih plesova Gimnatičkoga društva u vrijeme karnevala“ [4508]. Diplomirao je pravo u Padovi, 1922. godine [2165, 3061B]. Stanovao je u Calle Ciprianis (Ulica Vladimira Papafave), a nakon rata iselio je u La Speziu, gdje je umro 17. prosinca 1983. godine [2064]. Prvi put se javlja na fotografskom natječaju L.U.C.E. u Trstu 1928, zajedno s Leprijem i Ciglianom: „I prof. Barone pokazao se iskusnim fotografskim amaterom, izloživši fotografije mletačkoga graditeljstva“ [5681]. Sudjelovao je, također, sa Zanellijem u pripremama za trijenale dekorativne umjetnosti u Milanu i treći sajam obrtništva u Firenzi 1932. godine [5697]. Bio je članom žirija na izložbi fotografije 1934. u Zadru [4006].
 
Dvadesetih godina zabilježena su još dvojica amatera, ali samo kao zadarski gosti. Firentinac Alfredo Alemanni pokušao je slijediti primjer Giulia Parisija. Boravio je 30 mjeseci u Dalmaciji kao vojni blagajnik, a tada je u travnju 1922, u izlogu trgovine Botti-Cavaleusi u Firenzi, izložio opus fotografija iz Dalmacije, ponajviše iz Šibenika [5638]. Dvije godine kasnije te su fotografije resile salone na brodu Kraljevske mornarice Italia [5644]. Profesor Giuseppe Furlani iz Trsta, pak, u dva je navrata snimao u Zadru. Prvo je u listopadu 1922. u izlogu knjižare Nani izložio 12 zadarskih veduta [5648], a tada je u prosincu 1926. u izlogu knjižare Schönfeld ponudio na prodaju 12 novih zadarskih motiva [5661].
 
Postoji mogućnost da je 1928. godine u Zadru održana izložba fotografije, ali o tome nema nikakvih pouzdanih obavijesti. Ante Brkana dugo je čuvao kolajnu na kojoj piše I Mostra Fotografica 1928 VII Zara. Nije ništa znao o toj izložbi, a u arhivskim i novinskim izvorima također još nisu pronađene nikakve informacija. Jedino je jasno da rimski broj sedam označuje brojanje godina fašističke ere.
 
Naredno desetljeće nije ostavilo dubljih tragova u obrtničkoj fotografiji. Elizabeta Sakić (Ivanova) počela je raditi 1932. godine u S. Michele, 1 (bivši Ceregatov atelijer u Klaićevoj ulici), a Giuseppe Bentrovato 1933. u Calle delle Carceri, sada Ulica Blaža Jurjeva (na mjestu gdje je podignuta nova zgrada, između kućnoga broja 1 i transformatorske stanice). Zapamćen je po nesreći koja mu se dogdila 1936. godine: „Ružno iznenađenje dočekalo je fotografa Bentrovata na povratku s Lastova, gdje je bio na svečanome otvorenju Ribarskoga sela. Njegov fotografski atelijer (…) izgorio je jučer navečer u požaru koji se nakratko proširio i na okolno područje (…) Lako zapaljivi materijal u atelijeru posve je uništen. Šteta koja iznosi oko 1500 lira teško je pogodila toga skromnog obrtnika kojemu, uz ostalo, atelijer nije bio osiguran„ [5708]. Koliko je onda vrijedilo 1500 lira vidi se prema tome što je u istim novinama objavljeno da je cijena kilograma brašna maksimirana na 0,90 lira. Taj je atelijer 1938. bio u Obrtničkoj komori registriran na ime Ermenegildo Bentrovato [4508].
 
Olindo Bianchi (Petrov) prijavio je obrt 1937. u Calle dei Caldereri, sada Ulica Šime Ljubića [0075, 0076]. Njegov brat Ricchardo držao je knjižaru i trgovinu fotografskim potrepštinama u Via Roma (sjeverni dio Ulice Šimuna Kožičića Benje). Neposredno uoči rata počeo je raditi i Ugo Franić na uglu Calle Luigi Ziliotto i Calle dell Tribunale (Ulica braće Vranjana i Ulica plemića Borelli). Sestru Doroteu angažirao je kao retušerku. Nakon rata iselio je u Italiju. Živio je i radio u Vicenzi (Via S. Caterina, 35). Istodobno je u sadašnjoj Klaićevoj ulici, u atelijeru gdje su ranije poslovali Spartaco Lepri i (možda) Josip Buczkowsky, kraće vrijeme radio neki Loprieno. Ne zna se kako mu je bilo ime. Poginuo je u bombardiranju 1943. U knjizi Centenario della Ginnastica Zara [2042] spominje se Francesco Loprieno, a na popisu poginulih 28. studenog 1943. nalazi se Eugenio Loprieno, star 29 godina [3065A].
 

Umjesto izložbe - svjetski rat

Umjesto obrtnika, to je desetljeće obilježila generacija ambicioznih amatera. Udruga fašističkih sveučilištaraca Dalmacije (GUFD) priredila je u ljeto 1934. godine „Prvu sveučilišnu izložbu umjetnosti i fotografije u dvije velike dvorane na drugome katu palače Fozza (sjedište Gimnastičkoga društva – sada dvorana za ples)“. Članovi ocjenjivačkoga suda bili su Franco Borelli, Giuseppe Ziliotto, Ferrucio Rolli, Giuseppe Barone i Antonio Calvi [4006, 5702 – 5704]. Palača Fozza nalazi se u Ulici plemića Borelli. Nosi broj 8. Ostale potankosti nisu poznate. Tri godine kasnije, također u ljeto, održana je druga izložba, ovaj put u sjedištu GUF-a na IV. katu Casa Littoria na Novoj obali [5711, 5713 - 5715, 5717 – 5719]. Leo Radman, Bernardo Dragagna, Giseppe Bercich, Oddone Talpo i Emilio Gallessi izložili su ukupno 120 fotografija [5716].
Odone Talpo, 2000.
 
Oddone Talpo, „jedan od najpoznatijih Zadrana na talijanskoj političkoj i publicističkoj sceni“ [6219], rođen u Zadru 1914. godine, u Padovi je diplomirao pravo i političke znanosti [2165, 3061B, 5720]. Preminuo je u Rimu 6. kolovoza 2001. godine [6220, 6221, 6244A]. Zahvaljujući njegovim sjećanjima iz 1997. godine [4508], sačuvana je uspomena na sudionike druge fotografske izložbe GUFD:
 
Leo Radman: Najbolji u Zadru. Dorastao Antoniju Zanelli, najboljem među profesionalcima, a u nekim aspektima možda i bolji od njega. Vrstan portretist. Sjećam se serije fotografija Bokanjačkoga blata zimi, koje su bile ˝senzacionalne˝. Mislim da je sam razvijao i povećavao svoje fotografije.
 
Bernardo Dragagna (Nardin). Nije bio pasionirani fotograf. Kao službeni liječnik u etiopskom ratu, vratio se s opremom za snimanje. Fotografski nedovoljno uspješan ali zanimljivih pogleda na lokalni život i krajolike. Došao je, izložio oko dvadesetak slika i postao atrakcija izložbe.
 
Luigi (Gigi) Dragagna, Bernardov brat, konkurirao mi je kao fotograf. Stanovali smo na Novoj obali i nadmetali se u snimanju zalazaka sunca, gata s barkama i seljanima u kontrasvjetlu. Dakako i djevojaka, ali Gigi je imao također naklonost za umjetničke fotografije kao što su slike bunarskih kruna, stupova, arhitrava itd. Razvijao je i povećavao u atelijeru Peručić u Ulici Nikole Tommasea, 26. Ja sam, naprotiv, nosio filmove u knjižaru Enrica Schönfelda (na početku Gospodskog trga) u kojoj nisu razvijali onako kao u atelijeru. (Oba Dragagne bili su plivači na državnoj razini. Vidi moj Centenario della Ginnastica Zara).
 
Emilio Gallessi, moj rođak. Ne sjećam se njegovih fotografija. Možda je snimao ali o tome ništa ne znam. Obitavao je na Brodarici, bio je dobar biciklist i mislim da je najčešće snimao barke i jedrilice. Živi u Comu.
 
Giuseppe Bercich – (…) bio je sin (istoimenoga) ljekarnika i vlasnika ljekarne „K dvjema srećama“ u Kalelargi, s pomoćnim ulazom iz Papučarske ulice. Bila su tri brata i sestra. Giuseppe (Bepizza) nastavio je očev posao i vodio vlastitu ljekarnu u Rimu. „Paini“, ne sjećam se imena, bio je drugi brat, iza Maria, zvanog „Zento pei“ koji je preminuo u Fermu. Sestra, divna djevojka, zvala se Milka ili Minka. Ne sjećam se da je Giuseppe bio osobito uspješan amater”.
 
Giseppe Bercih, dakle, nije nitko drugi doli pranećak Josipa Brčića, prvoga stalnoga zadarskoga fotografa. Talpovim informacijama također treba dodati da je Emilio Gallessi diplomirao farmaciju i medicinu u Padovi, a Bernardo Dragagna kirurgiju  [2165, 3061B].
 
O snimateljskoj praksi ovih fotografa s izlagačkim (i likovnim) ambicijama još se uvijek ne može ništa reći. Njihove su fotografije ostale nepoznate u Zadru. Istina, Tullio Covacev objavio je prikaz izložbe [5716], ali bez analize snimateljske poetike. Prema onome što piše dr. Talpo o snimanju zalazaka sunca, barki u protusvjetlu, bunarskih kruna, stupova i arhitrava, moglo bi se naslutiti da su snimali u skladu s općom pikturalističkom modom izlagačke fotografije svojega vremena.
Dario Santucci, Pogled sa zvonika sv. Stošije, prije 1929.
 
Izvan takvih skupina s umjetničkim i izlagačkim ambicijama, fotografija se sve više širila i kao popularan hobi građanske mladeži. Nažalost, i njihove nepretenciozne fotografije još su uvijek nepoznate. Jedino je Dario Santucci [6062A] vratio svoju malenu kolekciju u Zadar [4502A]. Rođen je 1911. u zadarskoj trgovačkoj obitelji, koja je među ostalim držala bolju prodavaonicu živežnih namirnica na bivšoj Piazza dell´ Erbe [4508]. Preminuo je 1991. u Fermu (Italija). Sačuvana su tek 42 negativa 6 × 9 cm s tipičnim hobističkim snimkama gradskih panorama, izleta, sportskih događaja, ratnih brodova, starih dalmatinskih jedrenjaka i sličnih motiva. Malena, ali vrijedna uspomena na tridesete godine u Zadru i na tadašnju lokalnu fotografsku kulturu.
 
Ta kultura, međutim, stiješnjena u uske gradske okvire, nije bila rezultat neposredne participacije u dramatičnim promjenama fotografske tehnologije i poetike među dvama svjetskim ratovima. Sve ono što se naziva pojavom moderne fotografije u Europi i svijetu (Nova fotografija, Novi realizam) pasivno je prihvaćano u Zadru kao jeka iz daljine, kao nešto u čemu Zadar više ne može neposredno sudjelovati, kao što je sudjelovao u doba Tomasa Burata, Eugenija Hungera ili Ćirila Iveković.
 
Promjene su se ipak s vremenom počele sve više osjećati. Primjerice, u Ivekovićevoj Dalmaciji, napose u njegovu Zadru, svugdje je bio naglašen povijesni aspekt motiva, dok Cigliano, premda teško usporediv s Ivekovićem, ističe društvenu zbilju, događaje na otvorenim prostorima ili javne manifestacije. Njegove fotografije prerastaju na stranicama novina Il Littorio Dalmatico iz ilustracija u novu (vizualnu) vrstu javne komunikacije. Bilo je to daleko i predaleko od rađanja fotožurnalizma u Njemačkoj, Engleskoj i Francuskoj, ali je ipak bilo nekakav vid onoga što se može nazvati realističnom, dokumentarnom ili novinskom fotografijom.
 
To je, dakako, omogućila nova tehnologija koja je tržištu nudila aparate sve manjih formata i filmove sve veće osjetljivosti. Legendarni dvooki Rolleiflex pojavio se 1929, a Leica II 1932. godine, ali se u Zadru ipak najviše rabio format 6 × 9 cm. Osjetljivost filmova povećana je 1929. godine na 11 – 13 DIN-a (oko 12 ASA), a 1936. na nevjerojatnih 21 DIN (100 ASA). Za atelijerske fotografe bili su to preosjetljivi filmovi. Još uvijek su radili na dobrim starim pločama iz 1914. godine, koje su dosezale najveću osjetljiovst od 6 DIN-a (3 ASA).
 
Gotovo neprimjetno, bez izrazitih predstavnika i antologijskih uradaka, fotografska se poetika u 26 godina talijanske vladavine u Zadru (1918 – 1944) posve izmijenila. Istina, Jeričević je ostao budnim čuvarom tradicionalne statičnosti atelijerske (portretne) fotografije, čak i kada je snimao izvan atelijera. No zato je Cigliano pokazivao sklonost, makar i minimalnu, za trenutačno, prolazno i slučajno. Na drugoj strani, pak, pojava samostalne izložbe salonskoga tipa Giulia Parisija i dviju zajedničkih priredaba sveučilišne mladeži, označila je afirmaciju fotografije kao medija stvaralačke ekspresije, bez obzira što su izlagači najčešće slijedili umjetničke odlike slikarstva.
 
Najnovije rezultate tih promjena trebala je predočiti treća izložba sveučilištaraca. Bila je najavljena za ljeto 1939. godine [5721], ali umjesto njezina postava buknuo je Drugi svjetski rat. Jedino je još 1940. objavljena propagandno-politička publikacija Zara - nell Ventennale della Redenzione, s fotografijama Oddonea Talpa, Biagia Cigliana  i Jakova Peručića [2025A].