Kazalište kao strast

Staro kazalište (Teatro Nobile)
 
Duhovna potreba Popularnost kazališne umjetnosti u Zadru ne javlja se kao slučajna ili prolazna epizoda, već kao duhovna potreba građanskoga senzibiliteta, koja izrasta iz dubine kulturne povijesti. Od antičkoga kazališta, preko srednjovjekovnih liturgijskih drama u XI. stoljeću i dramske legende o muci sv. Margarite iz 1500. godine, kazališni je život u XVII. i XVIII. stoljeću toliko nabujao da je grad konačno 1783. morao sagraditi stalno Plemićko kazalište (Teatro Nobile).
 
Stajalo je ondje gdje je sada Hrvatska kazališna kuća, ali ulaz nije bio iz Kalelarge već iz Ulice Jurja Dalmatinca. Imalo je 74 lože, omanji parter, prostor za orkestar i pozornicu. Nakon prve veće preinake, 1835, kazalištu je sa sjeverozapadne strane pridodano svetište bivše crkve sv. Antuna Opata, što je omogućilo da se kroz sakristiju otvori još jedan ulaz.
 
U burnoj povijesti te dvorane zabilježen je i prvi kazališni nastup glasovite talijanske glumice Eleonore Duse (1858 – 1924). U ožujku i travnju 1863. igrala je, kao petogodišnja djevojčica, u kazališnoj družini svojih roditelja ulogu male Cosette u Hugoovim Jadnicima. U njezinu muzeju još se čuva račun što ga je uprava Plemićkoga kazališta u Zadru platila za te nastupe.
 

Falstaff je rođen u Zadru

Sve donedavno u Zadru se nije znalo da je veliki Shakespeareov scenski lik John Falstaff prvi put ugledao svjetla pozornice na zadarskoj karnevalskoj predstavi. Zadranin Ennio Stipčević, ugledni hrvatski muzikolog, upozorio je 2005. dr.Slobodana Prosperova Novaka kako je „talijanska komedija, prikazana u Zadru u doba karnevala 1575., poslužila - u svom engleskome prijevodu - kao jedan od izvora za Shakespearove Vesele žene, tj. za lik sir Falstaffa...".
 
Profesor Novak objavio je o tome 2007. potanku informaciju u časopisu Zadarskog sveučilišta Croatica et Slavica Iadertina, a 2008. u rujanskom broju časopisa Zlato i srebro.
 
Boraveći u Zadru, mletački pisac Luigi (Alvise) Pasquàligo napisao je „nevjerojatno erotičnu komediju“ Il Fedele koja je ondje izvedena u doba karnevala 1575. godine. Frangipietra, jedan od muških likova, plijenio je pozornost publike „vojničkim duhovitostima i seksualnim razmetanjima“.
 
Iduće godine Pasquàligo je tiskao komediju u Veneciji s predgovorom  u kojemu je opisao kako  je djelo nastalo i kako je prikazano u Zadru. Jedan primjerak došao je u ruke engleskom književniku Antonyju Mundayu koji je komediju preradio  i 1585. objavio u Londonu pod naslovm Fedele and Fortunio or Two Italian Gentlemen. U toj preradi Frangipietra je postao Crackstone.
 
„Upravo je taj Crackstone prvi engleski Falstaff i nema nikakove sumnje da ga je Shakespeare koristio za stvaranje svog arhetipskog hvalisavca“, zaključuje prof. Novak i dodaje  kako se time Zadru „konačno vraća mjesto koje mu stoljećima s pravom pripada u Shakespeareovoj Falstaffovoj imaginarnoj geografiji“.
 

Najvažnija operna kuća u Hrvatskoj

Koliko se god spočitavalo protalijanskoj repertoarnoj politici Starog kazališta, ostaje činjenica da je bilo i ostalo istaknutom sastavnicom zadarskoga kulturnog identiteta.Uz to kazalište vezan je - izravno ili neizravno - cjelokupni glazbeni život u gradu. Štoviše, najnovija istraživanja muzikologa Ennija Stipčevića pokazuju kako je u XIX. stoljeću bilo „najvažnija operna kuća u Hrvatskoj“.
 
Dosad proučeni repertoar, piše Stipčević, daje naslutiti kako je zadarsko kazalište bez odgađanja prihvaćalo nove izvedbe i kako je ondje gostovao niz pjevača i pjevačica nedugo nakon nastupa na najvećim talijanskim i europskim pozornicama. Besmrtni Rossinijev Seviljski brijač, primjerice, prikazan je u Zadru 1818, samo dvije godine nakon praizvedbe, dok se u Zagrebu na nj čekalo sve do 1835. godine. Impresario Antonio Morelli priredio je u sezoni 1822/23. u zadarskom Starom kazalištu čak 55 glazbenih i dramskih predstava!
 

Velika obnova 1924.

Kako se u Zadru „kazalište ne posjećuje tek iz običaja ili navike, već iz strasti“, to je 1865. podignuto još i Novo kazalište, a Plemićko je dobilo naziv Staro kazalište. Zatvoreno je 1882. godine radi loše protupožarne opreme i opće dotrajalosti. Neko je vrijeme služilo diletantskoj družini Paravia, a onda je, 1887, pretvoreno u skladište koje je 1919. otkupio zadarski poduzetnik, danas bi se reklo producent, Aldo Meštrović. Pripadao je „dinastiji“ koja je držala pod nadzorom zadarski estradni život.
 
Plemićko je kazalište preuredio u kino-variete pod nazivom Teatro Nazionale, u kojemu su se često priređivale dramske predstave, opere i koncerti. Na njegovoj je pozornici 1936. održan koncert simfonijskoga orkestra pod ravnanjem proslavljenoga skladatelja Pietra Mascagnia. Otvoreno je 1924, uoči blagdana Svetoga Šime, kada je u Zadru tradicionalno počinjala kazališna sezona.
 
„U nedjelju navečer svečano je otvoren Teatro Nazionale, izrastao iz ruševnoga starog Plemićkog kazališta“, pisao je Il Littorio Dalmatico, – „Novo kazalište, kako smo već javili, vrlo ugodno zrači svojom osebujnom bjelinom. Ima velik balkon, udobnu galeriju i vrlo prostran parter. Nudi više od 1100 mjesta, sve sjedećih, i raskošno je osvijetljeno. Ispred velikoga platna za filmsku projekciju nalazi se prostran podij, umjetnički urešen, za varijetetske nastupe“.
 
Izmjena unutarnje strukture prostora i gradnja novoga ulaza s monumentalnim pročeljem u Kalelargi projektirana je 1936., ali je do realizacije došlo tek 1943. Za oštećenje kazališne zgrade u napadu jugoslavenskoga zrakoplovstva na Zadar 1941. godine vlasnik Kazališta je dobio tako veliku odštetu da je modernizirao Kazalište i sagradio kino Pobjedu.
Teatro Nazionale, 1941. (Foto: Ivan Jeričević)
 

Zadranin umjesto Gustava Mahlera

Jedna od rijetkih kazališnih umjetnica kojoj se ime može naći na popisu zadarskih ulica jest istaknuta operna sopranistica Albina Nagy Lorito (Nilba Agis). Rođena je u Zadru, ali se ne zna kada. Majka joj je bila Silvija Borelli, a otac dr. Albino Nagy, glazbenik i profesor pravnog fakulteta u Rimu. Među ostalim, istaknula se kao Tosca u milanskoj Scali 1929. godine. Preminula je 1999.
 
Najveće zadarsko ime u svijetu glazbe zacijelo je dirigent i skladatelj Paul Felix Weingartner (1863 – 1942), jedan od vodećih dirigenata svojega doba uopće. Majka mu je svirala glasovir u zadarskom Filharmonijskom društvu, gdje je i on zatravljen glazbenom čarolijom. U Beču je naslijedio Gustava Mahlera (1860 – 1911) na dužnosti direktora Dvorske opere, bio je ravnatelj bečke Narodne opere i bečke Državne opere. Skladao je 10 opera i sedam simfonija.
 
Franz von Suppé (1819 – 1895), medijska zvijezda izvorne bečke operete u drugoj polovici XIX. stoljeća, nije rođen u Zadru. Donijeli su ga iz Splita kao bebu od godinu dana. U Zadru je završio pučku školu i klasičnu gimnaziju, stekao osnovno glazbeno obrazovanje i skladao Dalmatinsku misu.
 
Dva brata, dva velika pjevača, bariton Antonio (1858 – 1918) i tenor Gaetano (1863 - ?) Pini Corsi, posve su zaboravljeni u Zadru. Oba su pjevala u milanskoj Scali. Antonio, među ostalim, kao Ford na praizvedbi Falstaffa 1893. godine, a Gaetano kao Mime na prvoj izvedbi Siegfrieda na otvaranju sezone 1899/1900. pod ravnanjem Artura Toscaninija te kao Goro na praizvedbi Madame Butterfly, 17. veljače 1904.
 
Georg von Trapp (1880 – 1947) ne spada među operne glazbenike, ali je njegova biografija poslužila za scenarij najgledanijega glazbenog filma svih vremena Moje pjesme, moji snovi (1965). Rođen je u Zadru, a u ratnim okršajima na Jadranu stekao je titulu viteza. Nakon Prvoga svjetskog rata odselio je sa sedmero djece u Austriju, gdje su tridesetih godina postali europska pjevačka senzacija.
 

Novo kazalište za 1500 gledatelja

Velebno Novo kazalište sagrađeno je na zapadnome kraju Kalelarge, između Kazališnog prolaza i Trga tri bunara. Nakon Verdijeve smrti preimenovano je u Teatro Verdi. Građeno u pomodnom neorenesansnom stilu, s impozantnim pročeljem, okrenutim prema sadašnjoj Binchinijevoj ulici, bilo je odraz sjaja, bogatstva i političke moći mladoga građanskog staleža.
 
Kakav je to sjaj bio može se vidjeti prema podatku da je samo za pozlatu i slikarske radove plaćeno više nego za otkup zemljišta! Projekt je izradio venecijanski arhitekt Enrico Trevisanat. Manje je poznato da se cijelo vrijeme gradio uz velike i vrlo precizne sugestije, čak i zahtjeve članova zadarskoga povjerenstva za gradnju. Gradnja je trajala od 25. travnja 1864. do 7. listopada 1865, a strukovni je nadzor bio povjeren prvaku Narodnjačke stranke dr. Mihi Klaiću.
 
Glavna dvorana ovalnoga oblika, imala je parter, tri kata loža i galeriju. Mogla je primiti ukupno 1500 gledatelja. Slikarske dekoracije na stropu i ponad otvora pozornice izveo je tršćanski slikar Antonio Zuccaro. Pozornica je bila široka 11 metara, a duboka 10 metara.  Uz glavnu dvoranu, na katu se nalazila još i koncertna dvorana s 400 sjedala. Nije nedostajala i plesna dvorana
 
Kazalištem je upravljalo 48 vlasnika koji su svake druge godine birali predsjedništvo od tri člana i dva zamjenika. Oni su utvrđivali repertoar, određivali izvođače, potpisivali ugovore, starali se za održavanje i funkcioniranje zgrade. Bar jedan od njih morao je biti prisutan generalnom pokusu svake predstave!
Novo kazalište (Teatro Verdi), 1945.
 

Teatro Verdi nije porušen u bombardiranju

Početak kraja Novog kazališta podudara se s krajem Austro-Ugarske Monarhije. Glavnica, prikupljana 50 godina i ulagana u austrijske vrijednosne papire, nestala je preko noći, a ukus publike okrenuo se prema filmu i zabavi. Dalje od jeseni 1936. više se nije moglo. Policijska je uprava proglasila Kazalište neuporabljivim.
 
Kako bi se spasilo što se još dâ spasiti, zgradu je otkupila gradska uprava i pokušala je obnoviti. Izrada projekta povjerena je Vincenzu Fasolu, onom istom koji je projektirao zgradu Gradskoga poglavarstva na Narodnom trgu, i rimskom arhitektu Paolu Rossi de Paoliju, koji je upravo tada radio Regulacijski plan Zadra.
 
Među ostalim, predviđeno je da glavni ulaz bude s Trga pet bunara i da se dubina pozornice poveća na 15 m. Projekt je zgotovljen, pripreme za realizaciju otpočele su ujesen 1942, ali je previđeno kako Drugi svjetski rat bukti već svom žestinom i kako će ostaviti neizbrisiv trag u Zadru.
 
Oba su kazališta oštećena u velikome američkom bombardiranju grada, 16. prosinca 1943. godine. Nakon rata za rad je osposobljen bivši Teatro Nazionale, a Novo je kazalište prepušteno propadanju. Porušeno je 1974, a na njegovu mjestu podignuta je nova poslovno-stambena zgrada. U Zadru se još vjeruje da je nestalo u bombardiranju grada.
 
Istina je nešto drukčija. Mladen Koritnik, povjerenik za prosvjetu i kulturu Gradskog poglavarstva 1944. i 1945, zapisao je 10 godina kasnije: „Planirali smo da sačuvamo i zgradu kazališta, koja je od bombardiranja bila oštećena ali još uvijek u stanju da se obnovi. Bili smo iznenađeni kad smo jednog dana vidjeli da su građevinari raznijeli grede i drugi materijal za uređenje drugih zgrada potrebnih za rad ureda i stanove“. Sačuvan je jedino luster iz velike dvorane koji sada resi crkvu sv. Frane.
 

Restauracija hrvatskoga nacionalnog duha

Hrvatsko narodno kazalište, svečano inaugurirano 27. ožujka 1945, dok se grad doslovce još dimio od katastrofalnoga ratnog razaranja, bilo je prva repertoarna kazališna ustanova sa stalnim umjetničkim ansamblom, za razliku od dotadašnjih sezonskih poduzetničkih kampanja (stagione).
 
Ansambl je formiran dijelom od skupine profesionalnih kazalištaraca iz Zagreba, na čelu s dr. Markom Fotezom, a dijelom od članova amaterskih partizanskih družina, koji su u gradu djelovali prije i nakon 27. ožujka. Prva redovna sezona počela je u listopadu 1945. Zanimljivo je da se tada naziv Hrvatsko narodno kazalište odjednom preobratio u Narodno kazalište.
 
Procjenjivati danas umjetničke domete prvih kazališnih sezona ne bi bilo od velike koristi. Puno je važnije njihovo kulturološko značenje i nemjeriv entuzijazam profesionalnoga ansambla oko kojega se okupio cijeli kreativni potencijal Zadra. Iz gradskih su ruševina izniknuli Glazbeno društvo Zoranić, Gradska filharmonija i Baletna škola Zore Colnago, bez kojih se ne bi mogla ustrojiti najpopularnija kazališna grana - glazbena. Za operetu je, primjerice, vladalo takvo zanimanje da su u jednome od brojnih meteža za ulaznice razbijena glavna kazališta vrata.
 
Nažalost, prvi znaci zamora počeli su se javljati već 1952, a 1953. nastupila je ozbiljna kriza u kojoj je stradao glazbeni dio produkcije. Iduće godina za ravnatelja je angažiran Miro Marotti, diplomant kazališne režije u klasi dr. Branka Gavelle, a za scenografa ak. slikar Zdenko Venturini. Njih će dvojica stati na čelo svekolike stvaralačke obnove Kazališta, koja se može sažeti u ono što je Venturini nazvao odbacivanjem „banalnih opterećenja kiča i neukusnih imitacija stvarnosti“.
 
Kazalište je preraslo u središte umjetničkoga života u gradu. Kao scenografi javljaju se Branko Stojaković, Ivo Govorčin i inž.arh. Ivo Bavčević. Igor Kuljerić još prije odlaska na Akademiju komponira i izvodi cjelovečernji balet Šeherzadu. Zvonko Festini postaje članom Drame. Znakovito je da nitko od njih nije nespremno ušao u stvralačku avanturu. Kuljerić je pohađao Glazbenu školu, Govorčin je završio Školu za primijenjenu umjetnost u Splitu, Festini je bio polaznik Dramskog studija Mira Marottija, a Stojaković Likovnog tečaja pri Galeriji umjetnina, na kome su predavali ak. slikar Alfred Petričić i akademik Ivo Petricioli.
 
Sve to nije pomoglo da Savjet za kulturu ondašnjega Gradskog poglavarstva, 25. veljače 1962, privremeno raspusti dramski i tehnički ansambl, kako bi se ušteđenim sredstvima obnovila dotrajala zgrada i dvorana. Optimistično je zaključeno „da će se nastojati da prekid rada bude dug najviše dvije sezone“. Nevjerojatno je da je istodobno ista sudbina snašla i kazališta u Bjelovaru, Karlovcu, Puli, Šibeniku, Varaždinu i Dubrovniku. Zbunjuje također i to što je dubrovačko Kazalište obnovljeno odmah 1964, a varaždinsko 1967, nakon neuspjela pokušaja 1964. U Zadru pak obnova zgrade završena je 1968., a obnova ansambla postupno je započela tek 2006. godine.
 
Skromnih prvih 18 sezona zadarskoga Narodnog kazališta ostat će trajno zabilježeno u kulturnoj povijesti Grada, posebno kada se govori o restauraciji hrvatskoga nacionalnog duha i građanskoga kulturnog identiteta. Kada je pak riječ o umjetničkim dometima tada se uvijek na prvome mjestu spominje ime Jelice Lovrić - Vlajki. U njezinim glumačkim dosezima zrcali se cijela kreativna vertikala prvoga zadarskoga stalnoga Kazališta.
 

Još za života postao je legendom

Profesor Šime Dunatov (Preko, 1907 – Zadar, 1997) četrdeset je godina aktivno sudjelovao u profesionalnome i amaterskome kazališnom životu Zadra. Još za života postao je zadarskom kazališnom legendom. Bio je jedan od ljudi koji su tvorili zadarski kulturni identitet svojega vremena. Učenik klasične gimnazije u Šibeniku i diplomant Filozofskog fakulteta u Zagrebu, predavao je na znamenitoj dominikanskoj klasičnoj gimnaziji u Bolu na Braču i nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji u Šibeniku. U Zadar je došao na vlastiti zahtjev, potkraj 1944. godine. Kazališno znanje stečeno u radu s gimnazijskim družinama odmah je stavio na raspolaganje partizanskim amaterskim skupinama koje su pristizale u grad. Punih 10 godina repertoar Narodnog kazališta, dramski i glazbeni, oslanjao se na njegovu golemu radnu energiju i ništa manju klasičnu kulturu (grčki, latinski, hrvatski). 
 
 

Lutkarska magija

Postojani kositreni vojnik, 1978. (Foto: A. Seferović)
 

Legende su nicale u Jazinama

Kada se u pedesetim godinama prošloga stoljeća počeo buditi život u potpuno uništenome i opustošenom Zadra, mladež nije mogla puno birati gdje će utrošiti višak slobodnoga vremena. Putovi su najčešće vodili u Jazine. Ondje su, jedne do drugih bile prostorije Košarkaškoga kluba i Kazališta lutaka. Momci i djevojke, visoki do 180 cm, kolika je bila visina lutkarskoga paravana, kušali su darovitost na pozornici Kazališta lutaka, a oni visočiji, na košarkaškome igralištu (dvorana i parket još nisu postojali).
 
Velike iznimke koje su potvrdile nepisano pravilo bili su Giuseppe Gjergja – Pino i Branko Stojaković. Prvi je svojom visinom trebao biti lutkar, a postao je legendarni play maker. Drugi je, pak, rastom bio rođeni košarkaš, a postao je „najveći hrvatski kreator lutaka i lutkarski scenograf“. Zajedno s njima, Košarkaški klub i Kazalište lutaka izrasli su u simbole sportskoga i umjetničkoga identiteta Zadra.
 

Tajna je stigla iz Pariza

Lutkarsko kazalište osnovao je Bruno Paitoni (1895 – 1980) koncem 1951. godine. Nije bio čovjek stvaralačkoga duha. Bio je zanesenjak, nepokolebljivo uvjeren u svoje poslanje i sposobnost da samo on može mlade lutkare uputiti u animatorsko umijeće. Ljubomorno je čuvao nadzor nad animacijom kao velikom tajnom magije. Kreativni spiritus movens bio je Mile Gatara (1909 – 1978), član Drame zadarskoga Narodnog kazališta, ali Paitoni je nakon svake predstave izricao ocjene o nastupu svakoga animatora pojedinačno.
Premda je bio na čelu Kazališta lutaka punih 10 godina, nikada i nikome nije ispričao potankosti o tome što ga je privuklo lutkama, kako je i od koga upoznao umijeće animacije. Zna se samo da je od 1924. do 1937. boravio u Parizu, gdje je studirao poljoprivrednu tehnologiju i došao u dodir s lutkarima.
 
Time započinje splet čudnih i teško objašnjivih podudarnosti razvoja lutkarstva u Zadru s romanom Lutkar što ga je 2002. objavio Nakladni zavod Matice hrvatske. Naslovni junak romana upućen je u „snagu djelovanja lutaka“, vlada „metodičkim prenošenjem“ njihovih tajni i drži se uvjerenja da „istinski lutkari ne otkrivaju pojedinosti i kulise“. I on je, kao i Paitoni, upoznao lutkarsko umijeće u Parizu od nekoga uličnog lutkara o kojemu se ništa ne zna.
 

Lutkarska akademija

Ne bi to bilo puno više od slučajne podudarnosti sa zadarskim slučajem, da autor romana, poljski lutkarski redatelj i sveučilišni profesor Wieslav Hejno nije u zadarskome Kazalištu lutaka uprizorio tri predstave i da u romanu nema još dosta pojedinosti koje se podudaraju s umjetničkom praksom zadarskih lutkara. Konačno, ne bi se reklo da je djelo slučajno preveo Pero Mioč, ravnatelj i redatelj zadarskoga Kazališta lutaka od 1969. do 1974.
Kada je Hejno 1976. prvi put došao u Zadar, tamošnji su se lutkari već podosta udaljili od tradicionalnoga lutkarstva, kakvo se prakticiralo u Paitonijevo doba. Među onima koji su predvodili promjene, istaknuto je mjesto zauzimao Branko Stojaković (1937 – 1992). Još 1961. napravio je scenu i lutke za Čarobnu papuču u režiji Zvonka Festinija, koja je stilizacijom i poetskim odlikama označila pun otklon od ondašnjega lutkarskog verizma.
 
Početak rada Filozofskoga fakulteta 1956. i ukinuće Narodnog kazališta 1963. odigrali su također važnu ulogu u tvorbi zadarske lutkarske poetike. Oko Kazališta lutaka počeo se okupljati širi krug gradske inteligencije, umjetnika, studenata i diplomanata Filozofskoga fakulteta. Među njima se moglo susresti Roka Dobru, Miljenka Mandžu (1936 – 2003), Marka Vasilja, Peru Mioča, Luku Paljetka i Momčila Popadića (1946 – 1990). Stvorena je neformalno društvo lutkofila koji su zadarskome lutkarstvu nametali ozbiljne standarde vrednovanja.
 

Demistifikacija animacije

Godine 1965. Festinijevom predstavom Svjetloplavi Petar lutki je u Zadru „udahnuta moć da se vine u nemoguće, u imaginarno“, a već 1969. Dobri zmaj Edwarda Dobraczynskoga ocijenjen je kao najlutkarskija izvedba te godine u Hrvatskoj. Prvi dio procesa modernizacije bio je dogotovljen. Zadarska je lutkarska pozornica definitivno oslobođena oponašanja dramskoga kazališta, porušen je tradicionalni paravan, počela je demistifikacija animacije. Sve je bilo spremno za tvorbu slojevitih scenskih metafora.
Trebalo je samo stvorene pretpostavke oplemeniti kreativnim postupkom, a to je mogao učiniti jedino autentičan pjesnik goleme stvaralačke imaginacije, kakav je bio Luko Paljetak. Je­dino je on znao razlučiti dinamične slike koje se nameću emotivnom snagom i kompleksnom idejom, od gradnje semantike ustaljenom lutkarskom konvencijom.
 
Njegova i Stojakovićeva predstava Ružno pače napravila je 1972. snažan prodor zadarskoga Kazališta lutaka u sam vrh hrvatskoga lutkarstva i definitivno potvrdila postojanje izvorne zadarske lutkarske poetike. Odmah iza toga, 1974. i 1975. slijedio je Festinijev Vojnik koji je dobro išao i Majaronova Bajka o caru Saltanu. U prvoj je nastavljen postupak stilizacije i poetizacije, a u drugoj istraživanje demistifikacije animacijskoga postupka. 
 

Novo shvaćanje lutkarske poetike

Dakle, kada je Wieslav Hejno stigao u Zadar, našao je lutkare spremne na najsmionije kreativne avanture. Uostalom, došao je napraviti prvu lutkarsku predstavu za odrasle. Za predložak je izabrana Celestina Fernarda de Rojasa (1475 – 1541) koja je produbila potragu za nepoznatim potencijalima lutkarskoga medija, kao što su odnos animatora i lutke na otvorenoj sceni.
Dok je Celestina na lutkarskome festivalu bivše Jugoslavije u Bugojnu 1977. pobirala najlaskavije ocjene i priznanja, pristigla je inspekcijska zabrana rada u dotrajaloj dvorani u Jazinama. Kako to obično biva, zadarski će lutkari kao beskućnici dosegnuti najveće kreativne uzlete upravo o doba najvećih teškoća.
 
Samo dvije godine nakon Celestine uprizorit će, zabilježio je Dalibor Foretić (1943 – 2001), također Zadranin, jednu od „najvažnijih predstava u povijesti hrvatskoga lutkarstva“. Njihov Postojani kositreni vojnik, za kojega su Paljetak i Stojaković dobili prestižnu nagradu Slobodne Dalmacije za umjetnost, definirao je novo shvaćanje forme, prostora i animacije na lutkarskoj sceni, što je omogućilo tvorbu do tada nepoznate poetske tenzije.
 
Za osamdesete godine moglo bi se reći da su bile svojevrsna stagnacija zadarskoga Kazališta lutaka. Postalo je pretijesno za golemi kreativni potencijal i radnu energiju Branka Stojakovića, koji je otišao u slobodne umjetnike. Radio je na svim lutkarskim scenama bivše Jugoslavije (osim Makedonije), na televiziji, filmu i Dječjem festivalu u Šibeniku.
 
Znakovito je da je svake godine pobirao najveća javna priznanja na svim lutkarskim smotrama, ali uspjeh Kositrenoga vojnika nije ponovio. Podjednako, zadarski su lutkari u tome razdoblju nagrađeni samo za dvije predstave. Očito, nisu mogli bez Stojakovića, ali ni on bez matičnoga kazališta. Bio je antejski vezan uza nj.
 

Jednom u sto godina

Njegov je odlazak, međutim, imao i jednu dobru stranu. Sobodno mjesto povuklo je u lutkarstvo mladoga zadarskog karikaturista Mojmila Mihatova koji neće postati Stojakovićeva dobra ili manje dobra zamjena. Već na prvim predstavama pokazat će prepoznatljiv autorski slog čudesne izražajnosti i dramatičnosti. Radit će sjajne studije o „scenskoj lutkarskoj likovnosti i njezinoj moći u svim značenjskim segmentima“.
Drugi događaj koji je obilježio osamdesete godine bio je početak gradnje novoga Kazališta lutaka. Radovi su počeli 1986, prekinuti nakon dvije godine i nastavljeni tek 2003. Slabo je poznato kako je to u proteklih više od 100 godina prva zgrada u Hrvatskoj koja se gradi za potrebe profesionalnoga kazališta. Zadnja je sagrađena 1895. za HNK u Zagrebu. Lisinski je koncertna dvorana, a sve ostalo su adaptacije i preinake.
 
Početak gradnje nove zgrade bio je jedan od razloga što se Stojaković vratio među zadarske lutkare. Privremenu pozornicu improvizirao je u ostacima bivše crkve sv. Dominika (posvećena 1280.) koja se nalazi neposredno uz gradilište nove zgrade. U tome velikome, praznom i golom prostoru, bez pomoćnih prostorija i grijanja, pripremljene su i izvedene neke od najblistavijih zadarskih lutkarskih predstava.
 
Već 1989. Majaron i Stojaković uprizorili su Ribara Palunka koji je proglašen krunom tadašnjega hrvatskog lutkarskog stvaralaštva. Bila je to predstava neobične i neviđene vizualne ljepote, slične „nekom čipkastom treperenju spiritualnih tvari“.
 

Proricanje povijesnih događaja

A tada su se događaji počeli zgušnjavati i nabijati emocijama. Hejno ponovno dolazi u Zadar 1990. i s Mojmirom Mihatovom radi Muku Svete Margarite, zadarsku dramsku legendu iz 1500. godine. Iduće godine Marin Carić (1957 – 2000) i Branko Stojaković postavljaju na scenu Marulićevu Juditu.
Obje su predstave proglašene proroštvima. Za Muku Svete Margarite rečeno je da je „postala prva prava proročanska najava ratne kataklizme“, a za Juditu da je „djelo koje nije moglo biti više proročanski odabrano nego što jest“. Dakako, ne može se tvrditi da su zadarski lutkari vidoviti i da posjeduju nadnaravne moći, ali ostaje činjenica da su na čudesan način prorekli povijesne događaje koji su obilježili uspostavu hrvatske državne neovisnosti.
 
Primjerice, diskurzivna logika teško može objasniti kako se dogodilo da točno uoči četničke agresije na Zadar, opsada biblijske Betulije bude predočena kao opsada srednjovjekovnoga Zadra. Ili, kako to da su četnici prekinuli dotok pitke vode opsjednutom Zadru upravo kada su na lutkarskoj pozornici odjekivali Marulićevi stihovi: „Da tvoj, dakle, bude bez otpora taj grad (…) stavi stražu što kod zdenca će stati, ne dat im vodu kad budu je iskati. Time će se predat sav narod od volje (…)“?
 
Odgovor se dijelom može naći 10 godina kasnije na nevjerojatnom mjestu – u Hejnovu romanu. Ondje Hejno potanko priča o tome kako su lutkarske predstave predvidjele atentat u Sarajevu 1915. godine, ishod bitke na Marni u Prvom svjetskom ratu i slična pretkazanja. Govoreći o proročkim predstavama, piše da „lutkarska predstava ima posebnu moć“ i da „lutkar (…) objavljuje istinu i upozorava na opasnost“. Također mu je poznato da lutke „prenose viziju budućnosti“, ali naglašava kako samo neke predstave „možemo uzeti za nagovještaj budućih događaja“!
 
Sve to, dakako, ne znači da su Hejna inspirirali zadarski lutkari (premda i to ne mora biti isključeno) već da je zadarsko lutkarstvo bilo na kreativnoj razini koja omogućuje pojave o kojima Hejno piše. 
 

Porušene sve konvencije

Izvedbe, međutim, nisu mogle predvidjeti da će Judita postati oporučna predstava Branka Stojakovića. Tragično je stradao u prometnoj nesreći 1992. Njegova Judita ostala je kao djelo koje „premašuje granice svog medija i pretvara se u vrijedan teatarski čin“. U njoj „predmeti prevrtljivih dimenzija i oblika“ tvore „neku novu, tajanstvenu dramatičnost, jaču od riječi“.
Judita je bila velika art-predstava i najsloženiji scenski projekt što su ga do tada ostvarili zadarski lutkari. Nakon nje slijedio je cijeli niz lutkarskih spektakla u sjajnoj likovnoj opremi Mojmira Mihatova. Prvo je Milena Dundov pretočila Wildova Zvjezdana u lutkarsko ostvarenja godine. Zatim je Zlatko Sviben uprizorio Šumu Striborovu na osnovi koje je ocijenjeno da zadarski lutkari ostvaruju najviše domete hrvatskog lutkarstva. Problematizirajući odnos fikcije i zbilje, Wieslav Hejno se treći put predstavio u Zadru s Don Quijoteom. Konačno Marin Carić je Zoranićevim Planinama ispunio cijela zadarski Poluotok bajkovitim hommageom Zoraniću i nacionalnim iskonima Zadra.
 
Sve je to dovelo do ocjene da je zadarsko Kazalište lutaka „poetički i lutkarski najosobeniji i najuspješniji hrvatski teatar“. Njihovoj predstavi Robinzon pripala je čast otvoriti festival na Svjetskom kongresu lutkara u Rijeci, početkom lipnja 2004. godine. U tome igrokazu ništa više nije slično izvedbama što su igrane pod nadzorom Bruna Paitonija. Porušene su sve konvencije, nema više barokne kutije iluzionističkoga lutkarstva, nema tradicionalnoga paravana, nestale su granice među dramskom i lutkarskom scenom, među lutkarstvom za djecu i odrasle, među lutkama i scenografijom, animatorima i glumcima.
 
Na prvi je pogled začuđujuće da se u takvom kazalištu još uvijek, početkom svake sezone igra Nazorova Crvenkapica, onako kako ju je 1. siječnja 1952. postavio Mile Gatara. Ostala je kao ikona na oltaru kulta animacije. Sve se promijenilo, sve je prošlo, ali je čudo animacije ostalo i proširilo se do granica mašte. Bruno Paitoni bio je u pravu. Animacija jest velika tajna lutkarske magije. Ona je ta koja skriva misterij i identitet lutkarstva. Točnije rečeno, njegov metaforični potencijal. Samu bit umjetničkoga postupka.
 

Jesu li lutke stigle iz Pariza ili Zagreba? (okvir)

Nakon punih 60 godina još se uvijek vjeruje da je Bruno Paitoni donio lutke u Zadar ravno iz Pariza. Nitko nikada nije postavio pitanje kako je čovjek, koji je prije rata lutkario u Parizu, mogao napisati da su zadarski lutkari, koristeći tehnički napredak zagrebačkog Kazališta lutaka, postupno prešli s čistog ginjola na „sistem Giugnola sa štapićima za ruke“! To nije nikakav „tehnički napredak“ već posve drugi tip lutke, dobro poznate kao javanka ili javajka (wayang golek). Samo laik ne zna da svaka ručna lutka nije ginjol, niti je svaka lutka na žici marioneta.  
 
Sumnju u Paitonijevo poznavanje lutkarstva dodatno produbljuje i režija Crvenkapice, 1951. Kako to da prvu zadarsku lutkarsku predstavu nije uprizorio onaj tko je lutke donio iz Pariza već Mile Gatara, koji nije imao nikakva lutkarskog iskustva? Štoviše, sve ili gotovo sve predstave s Paitonijevim redateljskim potpisom režirao je Gatara, a kasnije i Festini.
 
Cijela priča o Parizu neodoljivo podsjeća na ratni i poslijeratni Zagreb. Ondje je Družina mladih, koja će kasnije prerasti u Zemaljsko kazalište lutaka, počela 1942. ispitivati scenski potencijal ručnih lutaka. Stigle su, gle čuda, također iz Pariza! Donio ih je prije rata Vlado Habunek koji je, za razliku od Paitonija, točno naveo gdje ih je, kako, kada i kod koga upoznao.
 
Paitonija je Drugi svjetski rat zatekao u Zagrebu, od 1943. bio je u partizanima (ili ilegali), a nakon rata postao savjetnikom u republičkom Ministarstvu ribarstva. Kada je početkom 1949. Vlado Habunek maknut s čela zagrebačkih lutkara, na njegovo je mjesto postavljen Vojmil Rabadan koji 1950. zapošljava Željana Markovinu. Iduće godine Bruno Paitoni u Zadru osniva Kazalište lutaka i angažira također Željana Markovinu kao vanjskog suradnika.
 
Dokučiti otkuda su i kako lutke stigle u Zadar ne znači umanjiti ulogu Bruna Paitonija. Njegovo mjesto u lutkarskim počecima Zadra nije upitno. U pitanju je utvrđivanje okolnosti iz kojih je izraslo Kazalište koje će u kratku vremenu ostvariti najviše domete hrvatskog lutkarstva.
 

Bibliografija

Knjige
  • Abdulah Seferović, Kazalište lutaka Zadar, Hrvatsko lutkarstvo, Zagreb, Hrvatski centra UNIMa i Međunarodni centra za usluge u kulturi, 1997, 62 - 89.
  • Abdulah Seferović, Lutkari svete Margarite, Zadar, Kazalište lutaka, 1997.
  • Antun Travirka i Abdulah Seferović, Branko Stojaković, Zadar, Kazalište lutaka i Forum, 1997.
  • Abdulah Seferović, Kositreni vojnici hrvatskog lutkarstva, Zadar, Kazalište lutaka, 2001.
  • Abdulah Seferović, Čuvar pečata lutkarske tradicije : Pedeset godina redateljske avanture Zvonka Festinija, Zagreb, Zagrebačko kazalište lutaka, 2010.
  • Teodora Vigato, Svi zadarski ginjoli, Zadar, 2011.
  • Tomislav Marijan Bilosnić, Put za Barcelonu, Zadar, 2011.
 
Časopisi
  • Abdulah Seferović, Branko Stojaković, LuKa, 16 – 17, Zagreb, Zagrebačko kazalište lutaka, 2002, 2 – 5.
  • Abdulah Seferović, Pariška inicijacija gospodina Paitonija, Biseri Jadrana: Zadar, 5, Zagreb, Fabra d.o.o, 2004, 136 – 142.
  • Abdulah Seferović, Luko Paljetak, Lutkarstvo u Hrvatskoj, 8, Zagreb, Hrvatski centar UNIMA, 2004, 73.
  • Abdulah Seferović, Hrvatsko lutkarstvo od umijeća do umjetnosti, LuKa, 24 i 25, Zagreb, 2004, 10 – 23. 
 
Katalozi
  • Abdulah Seferović, Čarobnjak animacije - Trideset godina umjetničkog rada Karla Šoletića, Zadar, Kazalište lutaka, 1990.
  • Abdulah Seferović, Branko Stojaković - Pretvorba misli u pokret, Zadar, Kazalište lutaka, 1996.
  • Abdulah Seferović, Tajna veza lutkarstva i rane književnosti, 16. susret lutkara i lutkarskih kazališta, Osijek, Dječje kazalište i Organizacijski odbor SLUK-a 97, svibanj 1997, 29 - 31.
  • Abdulah Seferović, Lutkarstvo na raskrižju, 16. susret lutkara i lutkarskih kazališta, Osijek, Dječje kazalište i Organizacijski odbor SLUK-a 97, svibanj 1997, 162 - 163.
  • Abdulah Seferović, Hrvatsko lutkarstvo – Od umijeća do umjetnosti, Rijeka, 19. svjetski kongres UNIMA-e, 2004.
  • Abdulah Seferović, Autorski dodir u hrvatskom lutkarstvu, Split, Gradsko kazalište lutaka, 2007.
  • Abdulah Seferović, Autorski touch u hrvatskom lutkarstvu, Zagreb, Međunarodni centar za usluge u kulturi, 2007.
  • Abdulah Seferović, Branko Stojaković i Dječje kazalište : Vesela lutkarska avlija Branka Stojakovića, Osijek, Dječje kazalište Branka Mihaljevića, 2009.
 
Novine
  • Abdulah Seferović, Hrvatsko lutkarstvo - Od umijeća do umjetnosti (Feljton), Slobodna Dalmacija, Split, 4. - 12.VI.2004.
  • Teodora Vigato, Stojaković je nemoguću redateljsku zamisao znao pretvoriti u moguću, Zadarski list (prilog Donat), Zadar, 12.VI.2012, 20 – 21.
  • Abdulah Seferović, Baština zadarskog majstora Geppeta, Zadarski list (prilog Donat, Zadar, 19.VI.2012, 20 – 21.
  • Valentina Mlađen, Bio je spiritus movens suvremenog hrvatskog lutkarstva, Zadarski list, Zadar, 20.VI.2012., 12 - 13.