Blog / arhiva

Početna strana » Blog / arhiva
Abdulah Seferović 2017. (c) Slobodna Dalmacija

Mozaik ogleda i dokumenata autora Abdulaha Seferovića pod zajedničkim naslovom ZadaRetro nastao je u dugogodišnjoj potrazi za sadržajem pojma zadranizam koji neće biti oznaka nove vrste tradicionalnoga dalmatinskog kampanilizma, a još manje lažne političke svijesti. U pitanju je potraga za korijenima zadarskoga građanskog identiteta, presječenima tijekom dvaju svjetskih ratova i poraća; drukčije rečeno, zainteresiranost za duh grada i za sve ono što može potaknuti imaginativni doživljaj gradske prošlosti i sadašnjosti. 

Na ovoj stranici nalazi se zbirka kraćih objava (blog), a ostale sadržaje potražite u izborniku na vrhu stranice. 

 

Svoj među svojima

(Slobodna Dalmacija, Split, 12.III.2019., str. 16)
 
Auuh! Konačno svoj među svojima!
Nakon gotovo dvogodišnje izolacije, ZadaRetro ponovno se vraća na Internet. Ovaj put trajno, u sigurnom okrilju i novom dizajnu. Stara inačica ostaje u Hrvatskom arhivu weba.
 
Ovakav obrat i revitalizaciju omogućila je Gradska knjižnica u kojoj je prepoznato značenje ovih stranica. To je onaj genius loci u kome se gnijezdi zadarski osjećaj za gradski kulturni identitet.
Dakako, novi početak zahtijeva i nove obveze.

 

Svemu dođe kraj!

Zadaretro lani je obilježio desetogodišnjicu postojanja "Novog izdanja", a sada se, koncem godine, ipak gasi! Nije bilo lako, ali je bilo veliko zadovoljstvo sam uređivati, grafički osmisliti, voditi i održavati portal. Bez ičije, bilo kakve pomoći. Nitko nije bio spreman podmiriti bar troškove web-servera. Jedino je  Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu, 2010. godine, preuzela portal u trajno čuvanje,  kao dio hrvatske kulturne baštine.
 
Veće priznanje nije potrebno!
(2018.)

Čarobnjak koji obično pretvara u čudesno

U povodu retrospektive Ante Brkana

(Ante Brkan, 1972. Snimio: A.Seferović)
 
Ova je izložba susret sa starim prijateljem s kojim se beskonačan razgovor stalno poštapa uzrečicom „Sjećaš li se“!
 
Impresivna izložba Ante Brkana, u inventivnom konceptu Nevene Štokić, pod naslovom Magično u svakodnevnom, nije samo za gledanje već još više za promišljanje. To je nešto kao susret s dobrim starim prijateljem i beskonačan razgovor uz poštapalicu: „Sjećaš li se“?!
 
Sjećam se, dobro se sjećam kako je za prvu zadarsku izložbu i prvu knjigu braće Brkan, 1956. godine, Boro Pavlović spjevao uza svaku fotografiju po jednu „preverovsku“ pjesmu. Tako što moglo se u ono doba vidjeti jedino u Parizu. Ondje je Jacques Prevert, među ostalima, pratio stihovima zbirke fotografija Izisa (Israel Biderman). Nažalost, Boro Pavlović je zaboravljen u Zadru, a mediji danas stapaju sliku, riječ i zvuk u jedinstven izričaj.
 
Sjećaš li se kako je, 1985. godine, kada je Brkan izlagao u Splitu, uočeno da se na njegovim fotografijama uvijek susreću veća ili manja pitanja? Čak je i novinska najava izložbe nosila naslov Brkanov svijet čuđenja.
 
Da, da! Ali, sjećaš li se kako je Predrag Matvejević, 2002. godine, pisao da „mediteranski gradovi žive od uspomena možda više nego drugi, kako je u njima prošlost važnija od sadašnjosti“? To je to što na Brkanovim fotografijama uvlači gledatelje u razgovor s onim čega (ili koga) više nema, a ipak je tu! Pred ovim se slikama ne može ostati ravnodušan. Uvijek se nađe neki detalj, ako ne više njih, koji vrlo diskretno, najčešće neprimjetno, potaknu emotivnu reakciju i upute na iščitavanje semantičke bremenitosti.
 
Sjećam se, nekoć se vjerovalo kako se takav potencijal može tražiti samo u tzv. umjetničkim fotografijama, pa su se i Brkanove dijelile na one za izlaganje u galerijama i na ostale. Sada se, pak, u ovom vremenu virtualne stvarnosti i selfi-kulure, jasno vidi kako je u svima nataloženo vrijeme, kako su to svojevrsni prostori sjećanja, vibrantni kulturni tragovi prošlih vremena.
 
Onako kako bi, sjećaš li se, rekao Tonko Marojević: „Čuvaju duh prošlog vremena, kao da su u dosluhu s neorealističkom poetikom i verizmom tipičnim za južnjake“. Ili kao što je Ginter Grass pisao u Limenom bubnju: „Što na tom svijetu, koji bi roman imao epsku širinu jednog albuma s fotografijama“!?
 
U ovom Brkanovu „albumu“ nije izloženo niti pola posto sačuvanih snimaka, ali iz njih zrači snažan emotivni intenzitet i neka himnična ustreptalost. To je Zemlja čudesa u kojoj maštovitost velikoga maga obično pretvora u čudesno!
 
Riječju, u pitanju je autentičan zadarski kulturni kapital.
 
Nakon svečanosti otvorenja 26.listopada, izložba u Kneževoj palači u Zadru ostaje otvorena do 11. prosinca.
 
(Slobodna Dalmacija, 27.X.2018., 27)

Preminula Nada Grčević

Bila je najistaknutija hrvatska povjesničarka fotografije - Zadarska fotografija zauzimala je posebno mjesto u njezinu pionirkom radu
 
U rodnom Zagrebu, u 97. godini života, preminula je Nada Grčević, najistaknutija hrvatska povjesničarka fotografije. Autorica je fundamentalnoga djela Fotografija devetnaestog stoljeća u Hrvatskoj (1981.), dok je zadarska fotografija zauzimala posebno mjesto u njezinu pionirkom radu. Izložbom Rana fotografija u Zadru (1977.) utemeljila je istraživanje prošlosti zadarske fotografije. Također, autorica je izložbe Jadran u staroj fotografiji (1989.). Bila je supruga Mladena Grčevića (1918. – 2012.), snimatelja fascinantnih zbirki fotografija, među kojima fotomonografije Zadar (1969.) te Zlato i srebro Zadra i Nina (1972.). Godinama su ljetovali u Petrčanima.
 
Posmrtni ostaci Nade Grčević bit će kremirani u zagrebačkom krematoriju, u utorak, 10. srpnja.
 
Zadar, 8.VI.2018.

Nema više Jose Špralje

Otišao je, 8. kolovoza 2017., "kud za vazda gre se"

Zadar je ostao bez još jedne legende svojega kreativnog identiteta. Nema više Jose Špralje. Otišao je „kud za vazda gre se“ i gdje ga čeka njegova Angiolina. Ostavio je dubok trag u umjetničkoj, kulturnoj i građanskoj memoriji Zadra u drugoj polovici prošloga stoljeća; djelo iz kojega zrači mediteranski duh i etos generacije; živo sjećanje na bogatu i burnu pjevačku biografiju u Kanadi, dugu više od 20 godina. 
 
Sama je sudbina odredila da se rodi u zadarskom Varošu (23.V.1929.). Ondje, u začaranom trokutu što su ga činili dom obitelji Brkan (gdje je odrastao i gdje je odgojen), crkva sv. Mihovila (u kojoj je počeo pjevati sa šest ili sedam godina) i atelje majstora Jeričevića pokraj hotela Zagreb (u kome je učio fotografski postupak), zadojen je dobrim duhom Zadra i njegovom kreativnom energijom. Imao je tek 13 godina kada je naukovao za fotografa i pjevao dionicu tenora solo na svečanoj božićnoj misi u katedrali sv. Stošije. 
 
Sve što je radio nastojao je kreativno oplemeniti i nikada nije zaboravio da je Zadranin i da su mu roditelji iz Žmana na Dugom otoku. More je za nj bilo i stvarnost i metafora. Samo se na njegovim slikama propinjalo u olujnom bijesu na zadarske bedeme i podsjećalo kako je ono stvorilo taj Grad, kako mu je ono definiralo identitet. 
 
To je ono što je odredilo da balada Vlaha Paljetka Mene zovu bodulo bude ne samo amblematska uspješnica Špraljine impresivne šansonijerske karijere već i ključna konotacija svega što je stvarao. Njezin eho dosegnut će krešendo u seriji fotografija Pri zahoju, iz 2001. godine. U slikama sjete i nostalgične ljepote zadarskih sutona prepoznavao je tajanstvene poruke svojih školja, tragao za prizorima epifamije, za onim što će će mu oduzeti dah i stopiti ga s otocima kojima nikada nije prestao pjevati: „Pri zahoju, kada tužan legnem ja na provu, srce mi za školjem umire“.
 
(Joso Špralja u Varošu. Snimio: Ante Brkan, 1953.)

Zvonko Festini - Karizmatični bard hrvatskog lutkarstva

(Proslov na promociji monografije Zvonko Festini, Karizmatični bard hrvatskog lutkarstva, Zadar, 23.XI.2016.).

Foto: Luka Gerlanc
 
Za mene je ova knjiga uvod u prikaz značenja Festinijeva kreativnog opusa za obnovu zadarskoga kulturnog identiteta, modernizaciju hrvatskoga lutkarstva i širenje zajedništva među suradnicima. Podjednako bi trebala biti i početak otplate duga za golemu ostavštinu kojom nas je nesebično obdario. Možda će jednoga dana lutkari svoju tradicionalnu smotru, nemušto nazvanu SLUK, preimenovati u Dani lutkarstva Zvonka Festinija.
 
Sve me to navodi na pomisao kako ova promocija nije slučajno upriličena baš uoči blagdana sv. Krševana. Taj nebeski zaštitnik grada Zadra podjednako je i poetska metafora njegove vitalnosti i kreativnosti. Festini je pak istaknuti predstavnik generacije koja je nakon rata ni iz čega obnavljala zadarski kulturni identitet.
 
Cijeli onodobni Zadar zračio je golemim stvaralačkim elanom, a lutkarstvo, kao arte povera, bilo je posebno prikladan kreativni medij. U onom i onakvom Zadru čuda su se mogla očekivati samo od lutaka. I od košarke. I jedno i drugo zaživjelo je istodobno i na istom mjestu. U Jazinama, 1951. godine.
 
Indikativno je kako danas raste zanimanje za te davne dane. Neposredno prije ove promocije priređen je koncert u spomen na Igora Kuljerića, objavljena knjiga priča podsjetnica o Zadru i Zadranima, monografija o Pašticeriji Babić na Četiri kantuna i najavljeno predstavljanje kapitalnog djela o Kreši Ćosiću.
 
Nije teško uvidjeti kako sve to nosi u sebi oznake duha iz razdoblja Festinijeva kreativnog stasanja. Maturirao je zajedno s Igorom Kuljerićem, Ivom Livljanićem, Terezom Ganzom i Dujom Novakovićem. S Kuljerićem i Borisom Jurićem igrao je šah u kavani Central za krafne, a s Antom Stamaćem, Branimirom Lokinom i Kuljerićevim mlađim bratom Davorom učio violinu u Glazbenoj školi. Eduard Bajlo i Zlatko Matulić maturirali su godinu dana prije njega, a Zdenko Brusić i Šime Peričić godinu dana nakon njega. Neizlječivim kazališnim virusom inficirao ga je, a tko drugi nego legendarni prof. Šime Dunatov.
 
Šezdeset godina kasnije u ovoj knjizi opisan je, među ostalim, njegov dugi marš od lutkarstva bez pouzdane umjetničke atribucije, do lutkarstva kao autentičnoga kreativnog postupka. A to što je prilog naslovljen parafrazom najpopularnijega filmskog mjuzikla svih vremena – Moje pjesme, moji snovi – podsjeća kako su lutke u Festinijevu životu imale slično značenje kao pjesme u životu drugoga Zadranina, baruna von Trappa.
 
Kontrapunkt prikazu lutkarske dionice Festinijeva životnog opusa čini zbirka anegdota koje, kako je to inventivno primijetio naš dragi prijatelj Bože Čović, ukazuju na njegovu silnu životnu energiju i karizmatičnost. Primjerice, one zanosne ode pečenoj janjetini zvuče kao arije Ere s onoga svijeta, pa mi se živo pričinja kako Đoni upravo sada  
 
... na nas gleda odozgora,
iz krajeva što su iznad gora (…)
I (…) kako se (tamo gore) razbacuje
po nebeskim svetim dernecima,
pije vino iz gospodnjih kaca,
čerek čupa rajskih jaganjaca!
 
Neka ova knjiga bude skroman cvijet na njegovu počivalištu!

Zadar Sefijev Rim

 
U petak 12. prosinca 2014. godine u Kneževoj palači predstavljena je knjižica Abdulaha Seferovića Sefija Zadarski vremeplov. Šesta je to publikacija većih ili manjih eseja ovog porijeklom Bosanca o njegovom, kako reče promotor prof. dr. sc. Pavuša Vežić, duhovnom zavičaju Zadru jer kod Sefija svi putovi ne vode i Rim nego u Zadar. Ova knjižica nastavlja putom pet većih prethodnih knjiga u Sefijevom traženju identiteta grada u kojem živi već gotovo 60 godina. Knjižicu je objavila izdavačka kuća Slobodna Dalmacija u kojoj je Sefi proveo najveći dio svog radnog vijeka kao novinar i fotoreporter i mada je ona u odnosu na Sefijevu veličinu, sa samo 95 stranica minorna, ipak nam zorno prikazuje već prepoznatljivog Sefija; samozatajnog pisca koji s malo riječi puno kaže. I ovdje je snaga jezgrovitog izraza Sefijevo prepoznatljivo obilježje. Sefija je u svim njegovim djelima uvijek zanimao odnos čovjeka i grada s uvijek istim zaključkom da grad gradom čine ljudi, da su ljudi i grad zatvoreni krug iz kojeg sve izvire. Dr. Vežić je lijepo primijetio kako je Sefijevo prezime izvedeno iz turske riječi sefer što u prijevodu značilo putnik i da su Sefiju iz njegove Banja Luke svi putovi vodili u Zadar. No Sefi s dolaskom u Zadar nije s putovanjima prestao. Sada s posebnim nadahnućem putuje poviješću grada u kojeg je zaljubljen cijelim svojim bićem.
 
Drago Marić, Priče podsjetnice, Zadar, 2016., str. 85.

Duško Benini - Retrospektiva

(Duško Benini, 2005. Foto: Neno Marčev)
 
Pred nama je izložba koja nije samo vrijedan kulturni događaj već i emotivna evokacija vremena u kome se Duško Benini svrstao među istaknute obnovitelje zadarskoga kreativnog identiteta. Onodobni duh grada Zadra i Beninijev stvaralački nemir susreli su se u zajedničkoj potrazi za novim obzorima. Zadar je tragao za pokidanim korijenima svoje građanske memorije, a maestro Benini, kako sam ga volio oslovljavati, za novim likovnim i duhovnim izazovima.
 
O njegovim slikama ubrzo se počelo pisati kao o pjesničkoj snazi neodređenosti, iskonskom nagonu za igrom, erupciji vulkanske vatre, impresiji beskrajne samoće i njezina privida. Meni se, pak, čini kako se sve to zajedno sažima u osjećaj trajne potrage za slobodom ili u slobodu potrage.
 
Benini je od najranije mladosti navigao kroz život protiv vjetra. Cijela njegova biografija nije ništa drugo doli izlaganje opasnostima. Životnim ili kreativnim! Svejedno. U svim je neverama stajao uspravno! To je to što njegovoj ekspresiji daje osjećaj unutarnje sigurnosti; svjetlo njegovih slika uvijek dolazi iznutra; nije prijetvoran, ne podilazi, ne skriva se iza efekata.
 
Ovo je prigoda ponovno zajednički provjeriti koliko je bio i ostao istodobno svoj i zadarski. Onako kao što je Luko Paljetak prije 35 godina naslutio kako je njegovo slikarstvo dovoljno prepoznatljivo unutar zadarske likovne palete i dovoljno osebujno da bi mu bilo „dopušteno biti“.
 
I trajati, dodao bih!
 
Narodni muzej, 22. siječnja 2016.

Stranice