Daniel Kehlmann - Trebao si otići

Kehlmannova novela Trebao si otići bila je u 2016. g. jedna od najprodavanijih knjiga na njemačkom jeziku. Pročitavši je, jasno nam je zašto. Njena ledena i mračna atmosfera kao da je stvorena za neku hladnu prosinačku večer, kada na televiziji „nema ništa“, a želite u jednoj večeri pročitati nešto kratko i efektno.

Novela je indirektno vezana uz Isijavanje Stephena Kinga, u stvarnosti omiljenog Kehlmannovog pisca. Radnja je zgusnuta u svega nekoliko dana, od 2. do 7. prosinca – stoga je i poseban osjećaj čitati ovu knjigu u predbožićno/božićno vrijeme . U predivnu dizajnersku kuću na osami u Alpama dolazi na godišnji odmor bračni par s malenom kćeri. On je pisac scenarija u krizi koji mora predati rukopis komedije, ona je poznata glumica bez trenutnog angažmana. Kako napetost među supružnicima polako raste, otkrivamo da im je brak u krizi i da njeno bjesomučno dopisivanje preko mobitela nema veze s poslom. Već na početku vidimo da bi s kućom moglo biti nekih problema jer je cijena unajmljivanja mnogo niža od njene realne vrijednosti, a unajmljivanje se vršilo e-mailom. Kako radnja teče, tako neugodna atmosfera u kući ima sve manje veze sa stanarima, a sve više sa kućom. Mještani obližnjeg sela prilično otvoreno upozoravaju pisca na to da je kuća ukleta i da bi „trebao otići“. Troje stanara osjećaju, a uskoro i vide, da nisu sami u kući…

Ova predvidljiva tema - kao stvorena za ekranizaciju - u Kehlmannovoj je noveli uobličena u majstorski skrojen tekst. Ono što je specifično za Kehlmannovu prozu jest da je žanrovski uobičajena tematika prikazana na vrlo individualan i nadaren način.U tekstu se izmjenjuju piščev izvještaj o neobičnim zbivanjima u kući s nacrtima njegova novog scenarija. Iz prvih stranica čini nam se da bi to mogla biti obiteljska drama. Kasnije tekst prelazi u psihološki triler - iz pregnantnih rečenica iščitavamo tek nagovještaje dubinskih slojeva teksta koji poput vrhova sante leda vire iz neizgovorenog. Mogli bismo u tekstu rafiniranim rječnikom otkrivati brojne metafore, predstavljajući Kehlmanna kao prvenstveno intelektualnog autora. No Kehlmann je (barem sudeći po intervjuima!) svakako zamislio sočnu priču o duhovima, zamišljenu kao horor koji pomalo pomiče granice žanra. Ima tu pojava tipičnih za ekranizirani horor: identičnih snova više protagonista, smještenih u prostoru koji isprva ne postoji u kući, a onda ga ima; kvake za vrata koje se ne vide u zrcalnom odrazu; monitori za bebe na kojima pisac vidi samog sebe u drugoj prostoriji; kutomjeri koji drugačije funkcioniraju u kući i izvan nje; pojavljivanje i nestajanje fotografija na zidu;  konačno likovi samih duhova. Navedeno je dovoljno privlačno za bilo kojeg ljubitelja žanra. Ipak, ovo nije tipičan horor. Kehlmann se poigrava živcima svojih protagonista i čitatelja, gradeći tekst u kojemu se brišu granice stvarnosti i psihe i u kojem kraj ostaje otvoren.

Jezgrovito, napeto, jezivo.  

 

Autor: Helena Novak Penga