Drugom polovinom 1950-ih, tada tek mladi novinar, a tek poslije slavni nobelovac, Kolumbijac Gabriel Garcia Marquez imao je priliku putovati kroz nekoliko zemalja „istočnog bloka”. Svoje utiske s onu stranu željezne zavjese objavljivao je u južnoameričkim časopisima, a poslije (1978.) kao zasebnu knjigu.
Tada, tek u svojim dvadesetim godinama, širom otvorenih očiju na putu istočnom Europom, nedugo nakon smrti Staljina i gušenja mađarske revolucije, Marquez tek nagovještava svoju pripovjedačku veličinu. Spoznaja o budućoj veličini pisca nimalo ne kvari užitak čitanja, dapače: možda svijest o tome da ne čitamo bilo čiji putopis samo povećava interes za opisane prostore, ljude i pojave. (Ne može svatko zabilježiti: „Jednom prilikom vidio sam kiosk natrpan Pravdom i na prvoj stranici naslov u osam stupaca. Mislio sam da je izbio rat. A naslov je glasio: Cjelovit tekst izvještaja o poljoprivredi.” Ili: „Čekao sam na taksi dva sata u gradu koji je izgledao kao da će iskrvariti.” Ili: „Kako nema kolača – jer sve svoje slastičarsko umijeće troše na arhitekturu – čovjek ima dojam da ručku nema kraja.”)
Priredio: Mladen Masar (5. srpnja 2021.)
