Georgi Gospodinov, bugarski prozaist, pjesnik i dramatičar, najprevođeniji je bugarski pisac nakon pada komunizma. Za svoj rad dobio je brojna domaća i međunarodna priznanja, a djela su mu prevedena na više od dvadeset i pet jezika. Naša je ovotjedna preporuka roman Vrtlar i smrt, u izvrsnom prijevodu Ksenije Banović.
To je autobiografska, iznimno nježna i poetska priča koju autor posvećuje svom ocu. Već na samom početku doznajemo da mu je otac teško bolestan i da umire. Najupečatljivija slika po kojoj će ga pamtiti ona je kad u kožnatoj jakni i sa štapom napušta selo u kojem je živio svoje umirovljeničke dane posvećene vrtu i biljkama. Vrt je očeva velika strast, ali i snažna metafora samoga života. Posljednji su mjeseci očeva života teški. Georgi se brine o njemu s puno ljubavi i predanosti. Očev polagan odlazak budi sjećanja na djetinjstvo i na oca koji, kao i mnogi drugi očevi tog vremena, nije bio previše uključen u odgoj svoje djece; ali i sjećanja na zrelu dob kad su ponovno pronašli bliskost. Nakon smrti očeva odsutnost još intenzivnije oživljava brojne uspomene i anegdote iz kojih se kristalizira osebujan očev lik. Zanimljiva je i fragmentarna struktura djela, u kojoj se isprepliću vrijeme očeve bolesti, sjećanja i meditacije o prolaznosti.
Vrtlar i smrt možda i nije knjiga koja bi nas po naslovu i prvim rečenicama mogla privući. Neželjena je to tema od koje se nagonski sklanjamo, ali u ovoj osobno proživljenoj priči mnogi bi se mogli prepoznati. U razgovoru za The Guardian Gospodinov kaže: „Pišući o smrti, zapravo pišem o vremenu koje dijelimo s onima koje volimo, o trenucima koji ostaju u nama i kada ljudi više nisu tu“.
Priredila: Vesna Rančić, 5. listopada 2026.
