Joseph Roth: Radetzky marš

Rothov Radetzky marš ne pripada samo vrhuncima austrijske već i svjetske književnosti 20. stoljeća; djelo je koje jednostavno nazivamo kultnim. Na prvi pogled porodična saga o trima generacijama barunske obitelji von Trotta, ovaj kompleksan i rafiniran roman daleko je više od spomenutoga. On opisuje i uprisutnjuje kraj jednoga krutog, blistavog, uglađenog i uređenog svijeta čiji će izmak na koncu obilježiti blatni i krvavi rovovi Soče i Galicije. Stoga je Rothov početak romana majstorski potez – započinje bitkom kod Solferina tijekom koje je djed Trotta spasio život tada mladog cara Franje Josipa, a čime je „zaradio“ barunsku titulu i  trajnu monarhovu naklonost prema obitelji. Rothovu Austro-Ugarsku personificiraju čuvena koračnica J. Straussa starijeg i portret „vječnog“ Franje Josipa, čija pojavljivanja imaju strukturnu funkciju sličnu lajtmotivima u Wagnerovim glazbenim dramama. (Da Straussova skladba i dalje označava duh k.u.k. Monarhije, dovoljno je prisjetiti se kojom skladbom desetljećima završavaju novogodišnji koncerti u Beču.)
Roth je uspio u iznimnom psihološkom oslikavanju svojih likova (vojnika, činovnika, liječnika, slugu…) i njihovih međusobnih odnosa, prožeo tekst humorom tipičnim za obrazovanoga austro-ugarskog Židova, ocrtao društveno-političku dijagnozu predratnoga multinacionalnog i multikulturnog mastodonta kojem nalikuje današnja krizama opterećena Europska unija. Svog čitatelja vodi kroz Monarhiju u malom: moravske urede, bordele i malograđanske salone, bečke kavane i perivoje, ukrajinske vojarne i kockarnice. Ovaj svijet neumoljive časti i čestitosti, radišnosti, dostojanstva i zastarjelih, smiješnih etiketa Rothu nije predmet poruge, već poštovanja.  Napisan u predvečerje Kristalne noći, Roth – kao Musterexemplar brojnih starih austro-ugarskih židovskih i višenacionalnih obitelji – duboko žali za Monarhijom i carem koji je strastveno branio „svoje Židove“ od uvijek tinjajućeg antisemitizma. Njegova žalost za izgubljenim – koja kod britkog Rotha nikada ne prelazi u sentimentalnost –  i briljantno oslikavanje atmosfere pred katastrofu najupečatljiviji su slojevi romana. Odabir naslova nipošto nije slučajan; muzikalnost se ne očituje samo u lajtmotivskom prožimanju, već i u ubrzanom ritmu teksta koji prati zgušnjavanje političke atmosfere do njezina rasprsnuća u sarajevskom atentatu. Tempo odmjerene Straussove koračnice ubrzava se, a linije se iskrivljuju dok se ne transformiraju u čudovišni danse macabre čija se grotesknost najviše očituje u proslavi stotog rođendana konjičke pukovnije i pijanom, raskalašenom plesu sudionika nakon vijesti o smrti Franza Ferdinanda. „Svinje više nema!“ – istovremeno je poziv na ples Chopinove posmrtne koračnice i dramatski vrhunac romana. Nakon vrhunca sve usporeniji ritam teksta označava i beznadni, neminovni rasap obitelji Trotta odnosno Monarhije. 
Premda tematika neće moći biti bliska svakom čitatelju, ovo vrhunsko djelo europske književnosti za jednog intelektualca predstavlja nezaobilazan tekst. 
 
Helena Novak Penga (12. srpnja 2019.)