Ksenija Kušec - Nije moglo bolje

Ako čitate knjigu i ne primijetite da ste sa 58. stranice došli do 112. str. (a ne radi se o napetom krimiću ili trileru), knjiga je dobra. Bio bi to sažetak u jednoj rečenici s pravom hvaljenog romana Nije moglo bolje autorice Ksenije Kušec, inače poznatije kao dječje spisateljice.

Radnja ovog društveno-psihološkog romana događa se u neimenovanom Mjestu i Selu u blizini Zagreba. Vrijednost romana sadržana je upravo u neobičnim, a opet običnim likovima koji na prvi pogled izgledaju klišeizirano, ali svaki je zasebna višeslojna psihološka jedinka koja zaslužuje svoju opservaciju. Stoga ne vrijedi toliko prepričavati radnju koliko se pozabaviti likovima i njihovim psihološkim karakterizacijama.

Otac Borko i sin Jerko žive odvojeno, jedan u Mjestu , drugi u Selu, a nakon dugog niza godina otuđenosti pokušavaju ostvariti komunikaciju. Na Borka je bacila oko vlasnica staračkog doma Ljuba, pomalo vulgarna i kičasta razvedena gospođa u najboljim godinama, za koju su sve životne situacije posao kojeg treba odraditi: iznuđivanje stanova od štićenika svog doma, izvlačenje sina kriminalca Koste iz zatvora (makar i pod cijenu seksualnih protuusluga), natjeravanje Borka na (sa njegove strane neželjeni) brak, organiziranje izložbe radova svoje neuspješne kćeri, slikarice Gabi, no čije turbulencije u privatnom životu brižna majka ne primjećuje do krajnosti … Tu je i pravi gospon Fulir, stari klišeizirani zavodnik-kritičar Bulgurev, otac nebrojene djece čije su majke redom mlade djevojke. Iz dijapazona šarolikih likova iskače Jerko, društveno disfunkcionalni pravnik koji se ne snalazi u svijetu u kojem radi (odvjetnička kancelarija u velegradu!). Dok istovremeno potajno piše roman-pismo mrtvoj majci, pokušava spojiti srušene mostove odnosa s ocem te mašta za životom u kućici na Selu, posve slučajno otkriva iznimnu nadarenost za grafički dizajn koja mu – kao u nekoj idealnoj bajci – omogućuje da se počne u potpunosti baviti umjetnošću. Kako je u domaćoj književnosti gotovo uobičajeno, rijetko ima radnje bez podzemnog miljea i nasilja, pretočenog u lik Borking sina Koste: neobrazovanog, vulgarnog lika, koji u moralnom i ljudskom pogledu predstavlja dno dna i čija će neljudskost u krajnjim konstelacijama na čitatelja djelovati šokantno. Borko, neuspješni izumitelj ljepila, na prvi pogled izgleda kao nesposobnjaković kojeg nam je zbog Ljube pomalo i žao. No, ni on nije plošna osoba, već – unatoč vlastitoj neprivlačnosti i nezgrapnosti -  dvostruka ličnost u ulozi neuspješnog donhuanovskog lika. Slikarica Gabi je neuravnotežena, apatična i krhka osoba za koju je jasno da joj veza sa dvostruko starijim likovnim kritičarom znači i traženje očinske figure, ali se ipak u određenim životnim trenucima budi iz vlastite apatije. Ljuba je ipak najkompleksniji lik – istovremeno brižna i nebrižna grabežljivica koja u svom obiteljskom mikrokozmosu želi održavati privid tradicionalne i funkcionalne obitelji s točno određenim ulogama. Koliko joj to uspijeva, vidimo na kraju u rečenici Nije moglo bolje – samo, kako za koga.

Ništa se ne odvija kako bismo očekivali ili priželjkivali - pa makar i na kraju. Kratke i jednostavne rečenice doimaju se poput kirurških rezova koji duboko zasijecaju u živote svojih likova: gotovo šokantni dramaturški skokovi i obrati ne odvijaju se u dugotrajnim pripremama, već u dvije-tri kratke rečenice, poput flasha. Mnoge situacije plijene svojom duhovitošću, da bi se radnja za svega nekoliko trenutaka survala u potpunu mučnost. Ponekad su likovi u svojim reakcijama gotovo iritantni. Čak i dobrota (Neven i Jerko) svojom naivnošću i sljepilom za ljudsko zlo može biti odbojna: proizlazi da su dobri ljudi Dudeki, premda se Ksenija Kušec izuzetno trudi oko toga da svoje likove prikaže višeslojnima. Oni su naprosto pomaknuti, a na čitatelju je da to jednostavno prihvati.

Društvena tematika odnosa i ispreplitanja malograđanštine i velegrada također je česta u domaćoj književnosti. Roman odiše tipičnim fleurom kontinentalne Hrvatske, a iako su opisi kao takvi ogoljeni na minimalizam, specifična atmosfera rubnih dijelova Zagreba izbija iz same radnje i likova. S te strane autorici se može odati priznanje da je s minimumom sredstava satkala i ambijentalni roman.

Nije moglo bolje je roman izuzetno perspektivne spisateljice, pitkog i čitkog stila, intrigantne, a opet bliske i svakodnevne tematike. Ako nam se u nekim elementima roman i nije svidio, svejedno je takav da ćete u idućem posjetu svojoj knjižnici u katalogu tražiti druga djela ove autorice. I željno iščekivati kakav njen novi uradak. 

 

Autor: Helena Novak Penga