U knjizi objavljenoj davne 1988. britanski povjesničar Paul Johnson nudi oštru kritiku poznatih mislilaca od 18. do 20. stoljeća. Njegova je glavna teza da su mnogi veliki intelektualci, dok su svijetu propovijedali univerzalne ideale poput slobode, jednakosti i bratstva, u vlastitom životu bili moralno slijepi, sebični, nemoralni ili skloni totalitarnim rješenjima.
Johnson analizira Rousseaua, Marxa, Sartrea, Shelleyja, Tolstoja, Ibsena, Brechta, Chomskog i druge dajući brojne primjeri dvosmislenih poteza iz njihovih privatnih života.
Knjiga ne napada intelektualni rad, već licemjerje mislilaca koji su sebe držali iznad obične ljudske odgovornosti. Johnson upozorava na opasnost od sustavnih idealizacija koje zanemaruju konkretnog čovjeka. Njegov je jezik polemičan i provokativan. Djelo je izazvalo burne reakcije – jedni ga slave kao nužnu korekciju beskičmene idolatrije, drugi mu zamjeraju selektivnost i nedostatak konteksta. Bez obzira na stav, knjiga potiče na razmišljanje o tome koliko smijemo odvojiti djelo od života autora.
