Upišete li u tražilicu ime Costanze Piccolomini, prikazat će se fotografija mramornog poprsja i tekst koji upućuje na prestižnoga baroknog kipara i graditelja Berninija te prirodu njihova odnosa, koji nije bio samo poslovnog karaktera.
Na tome počiva i osnovni konstrukt romana britanske spisateljice (prijevod J. Živić) koju je još za studija zaintrigirala ženska povijest te je oko stvarnih likova isplela povijesno-biografsku priču s protagonistima: slavni umjetnik i udana gospođa za koju su se tijekom stoljeća zalijepili ne osobito laskavi epiteti zavodnice i ljubavnice. Ali kako je povijest, pa i povijest o ženama, uglavnom ispisana muškom rukom, tako je autorica, barem putem fikcije, dala glas ženi koja će svoju ljubavnu ispovijest ispričati sama i prikazati svu složenost međuljudskih i partnerskih odnosa u korelaciji s patrijarhalnim, društveno slojevitim rimskim okružjem 17. stoljeća.
Costanzu odlikuju osobine nepoželjne za žene tog doba – karakterna neovisnost, britak um i jezik, kojima je, uz ljepotu, i zaplijenila pažnju nadaleko poznatog ekscentrika i osvajača. Uz prikaz razvoja njihove veze, od kiparove uloge umjetnika mentora do ljubavničke opsjednutosti kad svoju voljenu ovjekovječuje u statui koja izričajem svjedoči njihovu strast, lik se junakinje, osim u odnosu s mužem, ljubavnikom i njegovim bratom, oblikuje u složeni profil i u relaciji sa ženama iz okoline: pomajkom, prijateljicama, prostitutkama i redovnicama. U njima su naglašene determinirane uloge koje su oblikovale njihove sudbine i kojima je teško umaknuti.
Empatija spisateljice proizlazi iz dubokog razumijevanja položaja žena, osobito „posrnulih“, prikazujući žensku ranjivost, izloženost i progovarajući o danas osviještenom problemu nasilja nad njima.
