Sergej Dovlatov - Kovčeg

Kako izgleda kada poznati ruski emigrant, pisac Sergej Dovlatov, pokušava u sovjetskoj Rusiji švercati finske najlonke i glumiti cara Petra u amaterskom filmu? Zavirite u njegovu izvrsnu zbirku autobiografskih priča pod naslovom Kovčeg.

Knjiga je objavljena u SAD-u 1986. g., a kod nas je prevedena tek 2013. g. Premda je doživjela pohvale kritike, nije pobudila veću pozornost naše publike, što se vjerojatno može zahvaliti domaćoj medijskoj promidžbi tek nekolicine hit-naslova. Koliko se kod nas rijetko i sporadično prevode veliki ruski autori, vidimo upravo iz Dovlatovljeva primjera; Kovčeg je trenutno njegova jedina integralna knjiga prevedena na hrvatski jezik, ne računajući prijevode nekoliko pripovjedaka iz antologija.

Dakle, Kovčeg nas vodi u SSSR 1960-ih godina. Od tada datira devet predmeta iz jedinog kovčega kojeg je Dovlatov ponio iz Rusije, a kojeg je godinama poslije pronašao njegov sin. Kako pisac kaže, „bilo je to sve što sam stekao u trideset šest godina“ (str. 11). Pronalazak kovčega predstavlja svojevrsni madeleine, okidač sjećanja na neki od segmenata burnog autorova života. A do odlaska u Ameriku bio je Dovlatov podosta toga: student, krijumčar, novinar, čuvar u Gulagu, umjetnik… Svaki predmet, od plitkih cipela do zimske kape ili vozačkih rukavica, predstavlja jednu priču i jedan pogled na rusku komunističku svakodnevicu koja nam se iz današnje perspektive čini gotovo apsurdna. No, nekom bi Amerikancu i Dnevnik jednog penzionera našeg Miljenka Smoje bilo nevjerojatno štivo. Kovčeg je čarobna, nevjerojatno zabavna knjiga prepuna specifičnog rusko-židovskog humora kakvog možemo sresti kod još jednog ruskog emigranta, Wladimira Kaminera, koji je, kao i Dovlatov, također bio ruski Židov. (Već smo predstavili njegovu zbirku kratkih priča Berlinske ulice:   http://www.gkzd.hr/content/wladimir-kaminer-berlinske-ulice). Gotovo da osjećamo natruhe Ephraima Kishona, čuvenog mađarsko-židovskog emigranta. Ali, Dovlatov je prvenstveno ruski pisac, kod njega osjećamo utjecaje velikih Rusa, pogotovo Čehova.

Dovlatov nije tipičan ruski emigrantski autor; na onodobnu Rusiju ne gleda s gnjevom, već s mješavinom nostalgije i crnog humora. Njegove su rečenice kratke i jasne, gotovo bezazlene. Ali, iza njih skriva se oštrouman promatrač i genijalan pisac. Možda je veliki Josif Brodski malo pretjerao kada je rekao da je „Dovlatov jedini ruski pisac koji će se uvijek čitati“, ali doista se radi o velikom piscu. Stoga - u sive jesenske dane natopljene kišom nema ničeg boljeg nego čitati dobru književnost.

Priredila: Helena Novak Penga (19. studenoga 2019.)