U drugom romanu mladoga velolučkog književnika Darka Šeparovića pratimo neimenovanog junaka koji je opsjednut drvom. Dok prekida s djevojkom, on je u svojoj glavi negdje drugdje. Cijelo je vrijeme zapravo negdje drugdje, samo je fizički prisutan među nama, u stvarnosti, ali duh mu je vezan uz drvo. Drvo ga fascinira, kao i drvene daske po kojima hoda, koje gleda na stropu kuće. Cijela kuća u kojoj živi krcata je tikovim daskama i on je odlučio od toga napraviti brod. Djevojka mu zapravo smeta u tom naumu jer dok je ona prisutna, on ne može ogoliti kuću od tog drva, porušiti zidove i napraviti od svega jedan veliki škver. On čuje drvo kako mu govori, osjeća ga pod bosim nogama, osjeća kako se skuplja, savija, kako zrači toplinom. Drvo je živi materijal s gomilom potencijala, granica je samo naša mašta. Naš je lik sličan tom drvu. I kad djevojka napokon ode, on se zatvori u kuću, a jedini ljudi koje vidi jesu čovjek koji vezuje trajekt prilikom pristajanja i prodavač u lokalnoj željezariji. Ne da nikome poviriti u kuću kako ne bi vidjeli što on zapravo radi. Svi ga čudno gledaju, i domaći i turisti.
Čitajući priču, cijelo vrijeme osjećamo da nam nešto nedostaje, da nam nešto nije objašnjeno kako treba. I tek nam se na kraju, u posljednjem poglavlju, otkriva sva simbolika ove priče koja zapravo govori o nama i o odlukama koje donosimo te kako one utječu na naše živote. O autodestrukciji možda ponajviše, o našim odnosima s drugim ljudima, o rješavanju ili nerješavanju problema, o privremenosti i banalnosti našeg postojanja.
Pristanište je jedna introspektivna priča s ćudljivim glavnim likom, koja nas vrlo lako uvuče i zavede svojim pomalo mističnim i nadrealnim stilom.
Poveznica na katalog:
Priredio/la: