Distopijske teme u posljednje vrijeme sve su popularnije, pa tako osim novih djela te tematike na površinu isplivavaju i starija djela i proživljavaju novu mladost. Hombre, strip autora Josea Ortiza (ljubitelji stripa zasigurno će prepoznati njegov crtež iz popularnog Texa), rađen je još u prvoj polovici 80-ih. 

Svijet je iscrpio prirodne resurse, visoka tehnologija nije ih uspjela nadoknaditi, izbili su ratovi, bolesti, glad… Gradovi su osuđeni na smrt, vojska ih je okružila kako bi spriječila da ljudi preplave sela i obradive površine i unište svaku nadu u spas. U tom surovom svijetu svatko se snalazi kako zna i umije, a glavni junak, Hombre, preživljava krijumčareći ljude iz grada, trgujući svim i svačim, i naravno zahvaljujući principu prvo pucaj pa onda postavljaj pitanja. U jednoj epizodi, starac na kojeg je Hombre naišao izgovara rečenicu koja najbolje opisuje ljude i svijet koji susrećemo u stripu: „Mi, ljudska bića, smo zvijeri jedva prerušene tankim pokrovom koji zovemo civilizacija ili kultura...“ 

Međutim, usred te iščezle civilizacije i kulture Hombre je pozitivan lik, i pokazuje nam da možemo pronaći snagu i hrabrost i unatoč patnji i jadu.

 

Donosimo preporuku za čitanje studentice knjižničarstva Matee Bakmaz 

 

Babettina gozba danske autorice Karen Blixen je relativno kratko, čitko i zanimljivo štivo koje mi je slučajno došlo u ruke te me iz stranice u stranicu navodilo da čitam dalje. Radnja je smještena u norveškom gradiću Berlevågu, a prožima se kroz živote dviju sestara, Martine i Philippe, čiji je otac bio osnivač vjerske sekte te je bio jako poštovan u svojoj zajednici, gotovo kao božanstvo. Nakon očeve smrti, sestre su i dalje nastavile živjeti po strogim pravilima koje je im je otac ostavio u naslijeđe. Gotovo pa da i nisu živjele svjetovno, odricale su se svega što bi im priuštilo neko životno zadovoljstvo, od romantične ljubavi do pjevačkog talenta. Jedan događaj je preokrenuo njihovu svakodnevicu, u svoju kuću su primili Babette, služavku koja je izbjegla iz ratne Francuske. U središtu priče je obilježavanje stote godišnjice rođenja njihova oca. Kako je Babette utjecala na živote dviju djevojaka, kako ih je poticala na preispitivanje te koje je bilo značenje njezine gozbe prepustila bih doživljaju svakog čitatelja. Ovaj roman govori o načinu življenja svoje vjere koji se u očima današnjeg svijeta zasigurno čini nemogućim i rigoroznim. Daje primjere odnosa prema samom sebi, prema bližnjemu, uz puno odricanja. Također, tu je i ženski pogled te položaj u društvu. U svakom slučaju, priča je to koja uvelike potiče na duboka životna promišljanja, ali je istodobno štivo koje neće opteretiti čitatelja.