Milan Majerović-Stilinović novinar je, TV reporter, urednik, samostalni savjetnik za odnose s javnošću i autor knjige Što sam naučio na planini koja je nastala kao rezultat istoimenog bloga na Facebooku, pokrenutoga 2019. godine. Autor živi i radi u Zagrebu, a porijeklom je iz zadarskih krajeva. Gostovao je u Gradskoj knjižnici Zadar povodom manifestacije Noć knjige 2022.
Suvremeni čovjek rado putuje, a putovanja mu služe kao bijeg od ustaljenog ritma svakodnevice. Tomu se sve češće pridružuje potraga za smislom života koja utire put novim duhovnim spoznajama i koja se nerijetko odvija u dalekim, egzotičnim ambijentima. Takav je slučaj hrvatskog putopisca Gorana Blaževića, koji se pridružio pustinjskoj karavani i ostvario svoj životni san. Iskra je davno zapaljena, još u duši dječaka koji je maštao o životu pod beduinskim šatorom. Okolnosti su se u danom trenutku života posložile i autor je krenuo za mirisom Orijenta.
Stolareva kći dnevnički su zapisi Marine Vujčić od 2012. do 2020. godine. Knjiga je podijeljena na tri cjeline: Herbarij, Na Palagruži i Selo. Prve dvije cjeline napisane su u formi klasičnog dnevnika. U prvom dijelu autorica pripovijeda priču spisateljice, osobe kojoj je pisanje paralelni svijet u kojem propituje mnoga životna pitanja, i to na jednostavan način, blizak i životan. Otkriva svoju ranjivost, nostalgičnost, otkriva se kao kći oca i majke te svjedoči koliko su joj važni obiteljski odnosi. Pratimo i njezin svojevrsni dnevnik čitanja.
Nebojša Lujanović pisac je i maratonac. Maratone trči petnaestak godina, uz iznimku onih dviju kad su mu se rodila djeca. Iako se na prvu može pomisliti da je ovo knjiga o trčanju, ipak je ona daleko više. Podijeljena je na poglavlja koja predstavljaju etape maratona, no usredotočena je na puno više toga. Sâm autor smatra da je maraton najtočnija metafora puta kojim čovjek treba proći kako bi spoznao sebe i drugoga. Tako povlači paralelu između maratona, pisanja i života. Njemu su to sve jednako važne stvari, za sve njih potrebna su određena odricanja, neizmjeran trud i golema upornost.
Nazperi (Peri) Nalbantoğlu pripadnica je istanbulskoga visokog društva, koju pratimo tijekom različitih perioda njezina života, između 1980. i 2016. Priča počinje s Peri u njezinim četrdesetima, kad je već majka i žena. Na putu do večere s prijateljima biva opljačkana te joj tom prilikom iz torbice ispadne stara i davno zaboravljena polaroid-fotografija zbog koje joj navru potisnuta sjećanja iz studentskih dana na Oxfordu.
