Rothov Radetzky marš ne pripada samo vrhuncima austrijske već i svjetske književnosti 20. stoljeća; djelo je koje jednostavno nazivamo kultnim. Na prvi pogled porodična saga o trima generacijama barunske obitelji von Trotta, ovaj kompleksan i rafiniran roman daleko je više od spomenutoga. On opisuje i uprisutnjuje kraj jednoga krutog, blistavog, uglađenog i uređenog svijeta čiji će izmak na koncu obilježiti blatni i krvavi rovovi Soče i Galicije. Stoga je Rothov početak romana majstorski potez – započinje bitkom kod Solferina tijekom koje je djed Trotta spasio život tada mladog cara Franje Josipa, a čime je „zaradio“ barunsku titulu i trajnu monarhovu naklonost prema obitelji. Rothovu Austro-Ugarsku personificiraju čuvena koračnica J. Straussa starijeg i portret „vječnog“ Franje Josipa, čija pojavljivanja imaju strukturnu funkciju sličnu lajtmotivima u Wagnerovim glazbenim dramama. (Da Straussova skladba i dalje označava duh k.u.k. Monarhije, dovoljno je prisjetiti se kojom skladbom desetljećima završavaju novogodišnji koncerti u Beču.)
Roth je uspio u iznimnom psihološkom oslikavanju svojih likova (vojnika, činovnika, liječnika, slugu…) i njihovih međusobnih odnosa, prožeo tekst humorom tipičnim za obrazovanoga austro-ugarskog Židova, ocrtao društveno-političku dijagnozu predratnoga multinacionalnog i multikulturnog mastodonta kojem nalikuje današnja krizama opterećena Europska unija. Svog čitatelja vodi kroz Monarhiju u malom: moravske urede, bordele i malograđanske salone, bečke kavane i perivoje, ukrajinske vojarne i kockarnice. Ovaj svijet neumoljive časti i čestitosti, radišnosti, dostojanstva i zastarjelih, smiješnih etiketa Rothu nije predmet poruge, već poštovanja. Napisan u predvečerje Kristalne noći, Roth – kao Musterexemplar brojnih starih austro-ugarskih židovskih i višenacionalnih obitelji – duboko žali za Monarhijom i carem koji je strastveno branio „svoje Židove“ od uvijek tinjajućeg antisemitizma. Njegova žalost za izgubljenim – koja kod britkog Rotha nikada ne prelazi u sentimentalnost – i briljantno oslikavanje atmosfere pred katastrofu najupečatljiviji su slojevi romana. Odabir naslova nipošto nije slučajan; muzikalnost se ne očituje samo u lajtmotivskom prožimanju, već i u ubrzanom ritmu teksta koji prati zgušnjavanje političke atmosfere do njezina rasprsnuća u sarajevskom atentatu. Tempo odmjerene Straussove koračnice ubrzava se, a linije se iskrivljuju dok se ne transformiraju u čudovišni danse macabre čija se grotesknost najviše očituje u proslavi stotog rođendana konjičke pukovnije i pijanom, raskalašenom plesu sudionika nakon vijesti o smrti Franza Ferdinanda. „Svinje više nema!“ – istovremeno je poziv na ples Chopinove posmrtne koračnice i dramatski vrhunac romana. Nakon vrhunca sve usporeniji ritam teksta označava i beznadni, neminovni rasap obitelji Trotta odnosno Monarhije.
Premda tematika neće moći biti bliska svakom čitatelju, ovo vrhunsko djelo europske književnosti za jednog intelektualca predstavlja nezaobilazan tekst.
Priredio/la: