Uz Ernesta Hemingwaya i Jacka Kerouaca, Kurt Vonnegut lako moguće zauzima poziciju najvećeg američkog književnika 20. stoljeća. U svakom slučaju on jest među ključnim figurama američke književnosti, a ne srami ga se ni cjelokupna svjetska književna scena. Dapače... No ono što Vonneguta podosta razlikuje od Hemingwaya, Kerouaca, Bukowskog ili pak Burroughsa, ali i ostalih predstavnika suvremene američke književnosti, nekako je ipak ta izraženija intelektualnost. U trenucima u kojima kod spomenutih ličnosti prevlada emotivnost, kod Vonneguta ispliva drugačije rješenje: kristalno čisti, ničim ometeni - razum.
Njegovo zasigurno najpoznatije i najutjecajnije djelo, Slaughterhouse 5 (kod nas, nikad prevedena, Klaonica 5), VELIKO je djelo. Jedako kao što je veliko djelo Apocalypse now (u svijetu filma), ili Dark side of the moon (u svijetu glazbe). Satirična je to priča o nes(p)retnom Billyu Pilgrimu koji neovisno o svojoj volji putuje kroz vrijeme, od trenutka do trenutka, bez osjećaja za prošlost, sadašnjost ili budućnost. On je ratni veteran. Ali u isto vrijeme i unovačeni tinejdžer. Također i bizarna pridošlica planeta Tralfamadore, izložena u kozmičkom zoološkom vrtu, na salve oduševljenja svih okupljenih Tralfamadoraca, bića dovoljno razvijenih da objekte promatraju u četvrtoj dimenziji. Također je zarobljen i zatočen u Dresdenu. I to one noći u veljači 1945. kad će u zračnom napadu od strane Amerikanaca Dresden izgubiti barem 135 000 žitelja. Otprilike 50 000 više nego Hirošima u ljeto iste godine. No Billy je tu noć preživio. Poginuo je jednom u vremenu, kad je imao sedamdeset i koju. Ali tu priča ne završava. Jer taj događaj njegove smrti tako je nevažan za njegovo postojanje...
