Back to Black blagozvučna je eksplozija nadahnuto i znalački kontrolirane emotivnosti u mainstream glazbi; premetnula se u moderni klasik još i prije Amyine prerane smrti. Osim božanstvene Amy, zasluge idu producentima Salaamu Remiju i Marku Ronsonu koji su, oslanjajući se uvijek pouzdanim organskim pristupom na klasike Mottowna i evergreene soula iz 60-ih, rasprostranili golemost glazbenoga svemira sasvim po mjeri jedinstvenog prodornog izražaja ranjive dive.
San o pripajanju rock božanstvima prožima Oasisov debi album energijom buntovne mladosti; riječ je o albumu koji žudnje svojih slušatelja shvaća jednako ozbiljno kao i žudnje svojih tvoraca – okorjelih sanjara koji se divljački trude osloboditi robovske anonimnosti. I umjetnik i publika žude za nečim većim od neumoljivog sivila nametnute svakodnevice, a ta je čežnja rezultirala albumom s kojim su odrastale mnoge generacije 90-ih.
Legendarna Janis Joplin jedna je od rijetkih pjevačica koja je uspijevala ne izdizati se svojim jedinstvenim besprijekornim izvedbama iznad skladbi dajući im istodobno više od umjetničke pravde koju su zavrijedile. Nigdje to nije bolje prezentirano kao na Pearlu, njezinome drugome i posljednjem studijskom albumu, objavljenom davne '71., svega tri mjeseca nakon što se svojom ranjivom umjetničkom dušom pripojila slobodi neba. Drugo remek-djelo neprežaljene Janis (nakon Cheap Thrills), izvorno je i zamišljeno kao izlog za njezine moćne izvedbe.
Nirvanin Nevermind probio je grunge u mainstream uz veliki prasak, no Pearl Jam sa svojim su ga Ten održali na prvoligaškoj fronti sve do sredine 90-ih. Središnje su radijske postaje Nirvanu držale previše sirovom i alternativnom za masovnu publiku. Isto vrijedi i za Alice in Chains i za Soundgarden. Od velike četvorke iz Seattlea, zvuk Pearl Jama najviše je dugovao klasičnom rocku i stoga je najlakše dopirao do starije i zahtjevnije rock publike.
