„Kultura nije nešto što se posjeduje, nego nešto što predajemo kako bi je drugi mogli koristiti na vlastiti način…“
Ta misao Martina Puchnera temeljna je nit knjige – nije moguće posjedovati kulturu bez obzira na to koliko mi to željeli. Ona nema vlasnika i ne možemo je gledati kroz prizmu imovine. Posuđivanje je motor kulture i ovoj je knjizi cilj predstaviti nevjerojatnu šarolikost kulturnih djela koja smo mi kao vrsta stvorili, u nadi da ćemo zajedničko ljudsko nasljeđe prenijeti na sljedeći naraštaj.
Ne gubeći vrijeme na dokazivanje očiglednoga, autor pripovijeda izabrane epizode iz duge povijesti posuđivanja i prožimanja, počevši od egipatske kraljice Nefertiti iz 14. st. pr. Kr., glavne junakinje njegova prvog eseja, pa sve do pisca Wolea Soyinke i uspostave nigerijske nezavisnosti 1960. godine, što je tema zaključnoga, petnaestog eseja. Raspon koji autor pokriva zapravo je još veći jer njegova priča započinje 35 tisuća godina pr. Kr. u špilji Chauvet u Francuskoj, a završava ovih dana, na velikim svjetskim pozornicama na kojima žare i pale korejske pop-zvijezde.
Iako zaokupljena prošlošću, ova se knjiga može čitati i kao neka vrsta vodiča za razumijevanje sadašnjosti i iščekivanje onoga što nas tek čeka. Ovime autor završava: „Naše je doba zaljubljeno u tehnološke inovacije i obećanje da revolucionarna rješenja za naše najneposrednije probleme tek što nisu otkrivena. Ali ne možemo inženjerstvom pronaći izlaz iz najtežih sukoba današnjice, koji se temelje na prastarim problemima koji uključuju sukobljene identitete, suprotstavljene interese i različita uvjerenja. Te sukobe možemo riješiti samo ako shvatimo da sežu duboko u kulturnu prošlost, a to je moguće samo korištenjem alata koje nam pružaju humanističke znanosti.“
