Francusku književnost odlikuje istraživanje ljudskog društva i mjesto pojedinca u njemu. Pitanje ljudskih prava i slobode tradicionalno je jedna od književnih tema francuskog romana, a često je to i pitanje sreće, odnosno može li težnja za srećom biti utopijska i nametnuta.
Maria Ndiaye u romanu Osveta je moja (u prijevodu Nataše Medved) bavi se teškom temom – majkom koja je ubila svoju djecu, a koja je dotad bila oličenje uzorne, brižne majke i supruge te se potom nameće pitanje je li bila sretna. Tragičan događaj analizira se neizravno, putem ostalih likova romana, njihovih karaktera i postupaka. Unatoč očekivanju, nesretna majka nije glavni lik ovog romana, to je majčina odvjetnica, Odvjetnica Susane, kako je cijelim romanom titulira autorica. Tituliranjem naglašava odvjetničin problem s roditeljima, njihovu otuđenost i malograđanštinu. Kolebljiva i nestabilna Susan, koju opterećuje nejasna memorija iz prošlosti vezana uz oca ubijene djece, a koja je oblikovala njezin život, kao da se igra odvjetnice, a ne da joj je to posao od kojeg bi trebala živjeti. Nosi je želja za osvećivanjem mada ne zna za što i kako bi osveta trebala izgledati, a možda se i majka/ubojica tim groznim činom željela osvetiti za nametnuti život u kojem nije imala slobodu odlučivanja. Muževa sreća možda je bila samo njegova sreća, a ona se jednostavno prepustila očekivanju od nje. Naizgled jednostavna psihološka priča ponukat će nas na slojevita razmišljanja…
Autorica je vješto odabrala naslov djela želeći naglasiti relativnost krivnje, a samim time i osvete. Krivnju ne umanjuje, ali je propituje. Želja za osvetom snažan je motivator, a realizacija osvete ne donosi nužno osjećaje koji idu uz „pobjedu“, zadovoljstvo i mir.
Priredila: Antonijela Nekić, 5. svibnja 2025.
