Egipatski pisac
Naguib Mahfouz, dobitnik Nobelove nagrade za književnost (1988.), u
z Tawfiq el-Hakima, prvi je od suvremenih arapskih pisaca koji je u svojim djelima obrađivao teme o egzistencijalizmu.
Naguib se rodio 11. prosinca 1911. u vrlo religioznoj obitelji, pa je odrastao u sredini obilježenoj islamskim vrijednostima. U jednom intervjuu osvrnuo se na svoje djetinjstvo i duboko urezane religijske vrijednosti kojima je bio izložen, konstatirajući da je bilo vrlo teško za pretpostaviti da bi iz takve obitelji i sredine mogao doći jedan umjetnik.
Objavio je 34 romana, preko 350 kratkih priča, desetke filmskih scenarija i 5 igrokaza u karijeri dugoj 70 godina. No, sve dok nije dobio Nobelovu nagradu vrlo malo njegovih djela bilo je prevedeno na zapadnjačke jezike i dostupno na tom tržištu.
Mahfouzeva djela karakterizirana su jasnim i nedvosmislenim izrazima njegovih ideja. Teme koje je pokrio su raznolike, aktualne i uvijek prisutne: društvo i društvene odnose, socijalizam, homoseksualnost, religiju, čak i kad je o nekim od tih tema u Egiptu bilo zakonom zabranjeno pisati.
U svojim djelima opisao je razvoj Egipta u 20. stoljeću, spajajući intelektualni i kulturalni utjecaj Istoka i Zapada. Radnju gotovo uvijek smješta u urbane i gusto naseljene dijelova Kaira, gdje njegovi junaci, najčešće prosječni ljudi, pokušavaju izaći na kraj sa društvenim previranjima i promjenama, pod utjecajem drugih kultura. Njegova vlastita izloženost ne-egipatskoj kulturi i literaturi započela je kad je otkrio western romane, ruske klasike, Marcela Prousta, Franza Kafku i Jamesa Joycea.
Umro je 30. kolovoza 2006.
