Kada smo se 1965. godine preselili u neposrednu blizini Gradske knjižnice u Osijeku, moji odlasci u knjižnicu postali su svakodnevni. Ne znam da li sam već onda odlučila da ću postati knjižničarka, ali kako sam bila dijete koje je jako voljelo čitati, znala sam već onda da ću postati nešto što je vezano uz knjige i književnost. Potpuno sigurna da ću postati knjižničarka, bila sam kada sam se upisla na Komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. U svojoj odluci sam uspjela, te sam i dan danas knjižničarka.
Prvu knjižnicu fotografirala sam 2007. To je bila nova Gradska knjižnica u Amsterdamu, koja je otvorena nedugo prije mog posjeta gradu. Knjižnicom sam bila oduševljena, te sam došla na ideju da spojim svoja tri interesa, putovanja, fotografiju i knjižnice u jedno. Od tada, gdje god idem fotografiram lokalne knjižnice.
Zašto volim knjižnice? Zato što su svemir za sebe. Sve su iste, a opet svaka je različita, lokalna. Naučiš li se služiti jednom, znat ćeš se snalaziti u bilo kojoj, u bilo gdje u svijetu. One su demokratske, tolerantne i otvorene svima. Možeš se u njih skloniti od kiše, od buke i od nemira u duši.
Fotografirati knjižnice najbolji je način da upoznaš ljude i situaciju u nekoj zemlji.
Ovdje postavljene fotografije prikazuju samo dio knjižnica koje sam snimila. A na svijetu je još puno knjižnica koje želim slikati. Prvenstveno, to su Gradska i sveučilišna knjižnica u Osijeku, knjižnica u Aleksandriji i Library of Congress u Washingtonu.
Ivana Hengl